Marketing
Ja samo želim ruke tvoje da me grle kao da je zadnji put...!
Ovaj post posvećujem svim onim djevojkama čije sam posteve čitala a govore o nesretnoj ljubavi ili se pak osjećaju tužnima i nesretnima. Ukoliko pročitate moje najstarije posteve vidjeti ćete da je i meni tako bilo, stalno. Istina, to se ponekad vrati, ali prođe, što je najbitnije. Sve smo mi posebne i jedinstvene na svoj način. Svaku od nas netko cijeni i poštuje, čak i da je to jedna osoba ipak je to netko, ili čak da smo to i mi sami. Ne kažem da ne treba tugovati, treba, samo žlim naglasiti da će to s vremenom proći. Moja tuga, bol i jad trajali su gotovo godinu dana, ali toga više gotovo i nema. Vrati se, ali rijeđe. Osmijeh je najbolji lijek za takva stanja. Nije se nimalo teško nasmiješiti ali se nakon tog malog osmijeha, makar upućenog samoj sebi u ogledalu, osjećaš bolje. Zaista je to tako! Živi svaki dan kao da je svanuo samo za tebe, kao da je samo za tebe Sunce zamijenilo Mjesec, samo da tebe vidi, da ti se pokaže i dokaže da i poslije tame ono dolazi i rasprši ju na tisuće komadića. Navij do kraja svoju omiljenu pjesmu, pjevaj. Ako ti do toga nije, navij najtužniju pjesmu koju znaš i plači dok se ne isplačeš. Plakati nije sramota, to je znak da smo spremni pokazati svijetu da smo tužni, da i mi imamo emocije, da je i nas netko povrijedio i da smo spremne suočiti se s time. Neću napisati da nitko nije vrijedan naših suza; je. Jer zašto onda plakati i tugovati. Ako mi smatramo da je vrijedan, vrijedan je i to je to. Pomirba sa situacijom je najbolje što možete osjetiti nakon svega. Vjerujte, govorim iz vlastitog iskustva, inače ne bih ovo pisala. Znam kako je to bolovati u duši. Nisam niti ja potpuno ozdravila, ali gotovo da sam i do toga došla. Ponovno sam shvatila da sama krojim svoju sreću, shvatila sam da opet mogu biti ona sretna ja, da mogu opet krenuti ispočetka, da mi nitko ne može uskratiti pravo da se smijem i da budem JA kakva jesam, možda pomalo smotana ali to sam JA i tko me takvu ne voli neka ode od mene. Nadam se da sam bar malo pomogla jer mi je to bio i cilj.
OK, sad da napišem post kao post.
Mario (moj bivši) bio je dežuran danas. Svaki sam ga odmor dolazila posjetiti i vidjela sam da mu je ful drago zbog toga. Jako mi je drago što se ponovno zbližavamo. Ako se ne vidimo u školi dopisujemo se gotovo cijeli dan, a čak i ako se vidimo i popričamo opet se znamo dopisivat. Subotom kidnemo od društva i opet se družimo. Jako sam sretna po pitanju toga, kao i moje malo žensko društvance. Sve imamo nekog i to je super jer do sada su neke imale nekog a neke nisu pa je bio mali bed pričati o dečkima, ali sad zato pričamo ko lude. Iduće godine idem na fax. Jedva čekam ali... Jako se bojim da će se obje moje ekipe raspasti. Mislim, za cure sam sigurna da neće jer ćemo gotovo sve u Rijeku a jedna i živi gore, ali što se dečkiju tiče... Volim ih previše. Znamo se još iz vrtića i uvijek smo bili skupa. Svi govore da se nečemo raspasti, da neće to dopustiti, ali mene je svejedno strah. Tako sam mislila i kad smo krenuli u srednju, pa je ispalo da smo složniji no ikad, nadam se da će tako i ostati.
Malo je dugačak bio ovaj post... Ma nema veze, bilo je i vrijeme da napišem nešto duže!
Pusa svima!
Post je objavljen 10.09.2007. u 17:31 sati.