PREZIVJELI MORAJU TRAZITI VISE OD ONOGA STO MOGU DOBITI
Tezi mi je bio put u Srebrenicu nego i u jedan drugi grad bivse Jugoslavije.Dvanaest godina nakon genocida-genocid je mozda prisutniji nego u casu kad je pocinjen.Ukorijenio se u osjecaje,pamcenje,svijest.U pogled na svijet oko sebe i sebe sama.
Stanovnici Srebrenice i njezine okolice,koji su nakon svega sto im se dogodilo ostali u svome kraju,kao i oni koji su izbjegli i skrasili se drugdje,ne vjeruju vise nikome,cak ni vlastitim predstavnicima u Sarajevu,a pogotovo onima u Republici Srpskoj kojoj sluzbeno pripadaju,koju bez ustezanja nazivaju"genocidnom tvorevinom".Onaj tko prodje
ono sto su oni prosli ni ne moze lako vjetovati drugome.
VISESTRUKA IZDAJA
Pratim nesretnu sudbinu toga grada kad je francuski general Morillon gromko i pateticno izjavio da se Srebrenicani ne trebaju bojati jer ce ta zona ostati"zasticena".Pokazalo se da nije bila,da obecanje nije istinito.
Srebrenicane su,reklo bi se,svi izdali:izdao ih je spomenuti general i oni u cije je ime obecavao zastitu,izdali su ih holandski vojnici pod zastavom Ujedinjenih nacija i komandom generala Janviera,koji su ih prepustili ubojicama;
izdao ih je na neki nacin i bosanski vojni vrh koji im,makar i uz rizik,nije pritekao u pomoc;izdali su ih brojni politicari koje su sami izabrali;izdala su ih medjunarodna sredstva informiranja koja su njihovim zrtvama posvetila premalo paznje.
Srebrenicani nemaju vise sto izgubiti-ne treba se cuditi ako traze i ono sto ne mogu dobiti.
Povijesnu stvarnost,napose onu politicku,nije lako uobliciti i usmjeriti.Odjedjuju je i namecu drugi i drugaciji interesi ili zahtjevi-"opci"i"visi",kako sami sebe kvalificiraju-koji ne vode dovoljno racuna o onima kojih se ta stvarnost najvise tice.Mnogo je onih koji govore o tome kako treba pomoci Srebrenici,malo onih koji joj doista pomazu.Na trenutke ne znamo ni sto bi bilo najbolje uciniti,ni kako.
POVRATAK U DJETINJSTVO
Dosao sam do Srebrenice,ali nisam prisustvovao manifestacijama i obredima na mezarju,u Potocarima,u samom gradu i oko njega.Vidio sam dugu kolonu zena,nesretnica koje izgubise muzeve,sinove,bracu u najvecem pogromu koji se zbio u Evropi nakon holokausta.Tesko je zadrzati prisebnost pred tim prizorom.Ne znam jesam li uspio.
Za Srebrenicu je vezan dio moga djetinjstva.Otac mi je,uoci Drugog svjetskog rata,bio premjesten u taj grad.Dosli smo do njega po krivudavim,prasnjavim cestama-asfalta u tim krajevima jos nije bilo.Stanovali smo u starinskoj kuci s velikom bascom,iznad Crnoga Gubera(pitao sam se zasto ga zovu"crnim",a tako je bistar).
Tu sam pohadjao prvi razred osnovne skole.Ucitelj mi je bio stari musliman,zavolio me,potaknuo da citam price za djecu,cak i neke iz"Tisucu i jedne noci".Kupao sam se u objema rjecicama koje se sastaju u srebrenickoj dolini,u Cicavcu i Crvenoj rijeci,koja zapravo nije crvena.Bilo je,sjecam se,mnogo sljiva,jabuka i oraha po obliznjim brezuljcima.Cudio sam se,naivno,sto nema sipkova i smokava,kao u Dalmaciji i u Mostaru.
Sokolac,Bratunac,Suceska i Rogatica,Zlovrh i Vrhpolje-ta su mi se imena urezala u sjecanje zajedno s nekim maglovitim obrisima oko njih:crkvica ili dzamija,park,trznica.Gradski lijecnik koji se,ako se ne varam,zvao Vasic,
imao je mali automobil;jednog je dana odvezao moga oca i mene sve do Visegrada i"Cuprije na Drini"koja ce postati slavnom zahvaljujuci Andricevu romanu.
NOVI MUHADZIRI
Uoci samoga rata otac mi je bio mobiliziran,ali nakon kapitulacije Jugoslavije nije pusten kuci:vidjeli su da je rodjen u ruskoj Odesi i zadrzali ga cetiri godine po logorima,na prisilnom radu.Njegova prijatelja,doktora koji nas je vozio do Visegrada,ubili su ustase.
Kao pravi"muhadziri"-ta se arapska rijec tada mnogo rabila u Bosni-dosli smo u Mostar i nastanili se,gladni i zedni,
u malom stanu u kojem je zivjela obitelj moje majke.Sve sto smo imali ostalo nam je u Srebrenici.Imao sam malu biblioteku,nekoliko knjiga i stripova.
Zbog svega toga,kad je sve ovo opet pocelo,pratio sam pomno sto se zbiva sa Srebrenicom moga djetinjstva,s krajem od Rogatice i Sokoca do Suceske i Bratunca,zajedno sa Zlovrhom i Vrhpoljem.Krenuli novi"muhadziri",
ponovo ljudi stradaju,ovaj put gore nego prije.U julu 1995.uputio sam se u taj kraj,u casu kad se pripremao genocid o kojem nista nismo znali.Prijatelji su me zadrzali u Sarajevu.
"Ne idi sad...Svasta se tamo moze dogoditi...Pricekaj!"
Vratio sam se preko Mostara i Splita u Rim.Dogodilo se najgore.
Tragedija nije odmah izasla na vidjelo u Evropi i u svijetu.I mi smo se sami pitali je li to doista moguce.Da,zbilo se nemoguce.O Ratku Mladicu i Radovanu Karadzicu,glavnim ali ne je jedinim krivcima za to sto se zbilo,pisao sam vec prije nego ih je Haski sud optuzio za zlocine protiv covjecnosti.
"Cetiri puta vise ubijenih nego u dvama njujorskim neboderima!"
Unatoc tome,vijest o Srebrenici najcesce se nalazila pri dnu stranice,medju obicnim,tekucim dogadjajima.
PRANJE SAVJESTI
PROCITAH IZJAVU,UJEDNO CINICNU I SRAMOTNU,JEDNOG OD KORIFEJA MILOSEVICEVSKO-SESELJEVSKOG POLITICKOG APARATA:KAZE DA SU MUSLIMANI POKUPILI ODASVUD LESEVE,NE SAMO SVOJE NEGO I OSTALE,PA IH SAD BROJE I POKAZUJU U SREBRENICI.
SLICNU SMO PRICU VEC SLUSALI KAD JE POBIJEN GRANATAMA NEDUZAN SVIJET KOJI JE TRAZIO MALO HRANE NA TRZNICI MARKALE U SARAJEVU:"SAMI SEBE UBIJAJU DA PRIVUKU PAZNJU SVIJETA",TAKO JE INFORMIRAO RADIO S PALA.
TO SMO VEC VIDJELI,I ETO SAD OPET VIDIMO.DOISTA SRAMOTA.
NIKAD MI NIJE PALO NA PAMET DA ZA SLICNA ZLODJELA OPTUZUJEM SRPSKI NAROD,KOJI VOLIM I SMATRAM BRATSKIM,KAO STO SE PROTIVIM KAD SE HRVATE POISTOVJECUJE S USTASAMA TE IM SE PRIPISUJU NJIHOVI ZLOCINI.ALI NIJE DOVOLJNO SAMO ISPRICAVATI SE:ZLOCINCE TREBA IMENOVATI,
OSUDITI,ISKORIJENITI.TO SAMOM NARODU VRACA DOSTOJANSTVO.CISTU SAVJEST.
Treba li se nakon svega cuditi ako onaj tko prozivi nemoguce trazi vise nego sto je moguce dobiti?Ako bi danasnja Bosna i Hercegovina izisla iz klijesta u koja ju je stisnio Daytonski sporazum,kad bi cijela bila bosanskohercegovacka drzava,zajednica svih njezinih gradjana,bez onih unutarnjih podjela koje je ostavio za sobom apsurdni rat,takvo trazenje ne bi tebalo posebno isticati:doslo bi samo po sebi i po prirodi stvari.
Ne znamo koliko cemo cekati da dodje.
KARADZICEV KUTAK
Nedavno sam boravio u Grckoj,u Solunu,na nekoj knjizevnoj priredbi.Vodic koji je pokazivao grad odveo me do raskosne vile gdje je odsjedao kralj kad je dolazio u taj kraj.
"U ovoj je kuci stanovao i Radovan Karadzic",pohvalio se.
Ajme!
PROPUSTENE PRILIKE
Dobio sam nedavno crnogorski tjednik"Monitor"(od 22.VI 2007.),koji opisuje kako je crnogorska policija imala u rukama Karadzica 1996.godine,ali je dobila nalog s nekog viseg mjesta da ga ne dira.
I Mladica su imali u sakama godinu dana kasnije,kad je dosao na crnogorsko primorje da se osunca,zajedno sa svojom tjelesnom gardom od petnaestak do zuba naoruzanih pratliaca.
I on je pusten,bilo je opasno opkoliti ga i razoruzati,a ni volje nije bilo da se to ucini.
("Oslobodjenje")
Post je objavljen 10.09.2007. u 14:03 sati.