Marketing
CRO VS. JAPAN
Na svjetskom prvenstvu u Japanu 2002., netom prije tekme s Italijom u Ibarakiju, prišle su nam dvije simpatične Japanke i pitale da jel mogu s nama navijat.
Kako nas je bilo fakat malo, a i ne viđa se svaki dan da ti priđu dvije sićušne kosooke djevojke od glave do pete prošarane hrvatskim navijačkim obilježjima (znojnik, majica, čarape – sve na kockice, pa čak i nokti!), bili smo oduševljeni.
Kako sam imao pokoju pivicu u sebi, pjevao Moju Domovinu cijelu tekmu te doslovno poludio od sreće kad je Miki fulao loptu i zakačio je petom te joj dao takav luk da je ne bi ni Beara s Jašinom na ramenima skinuo (Olic je valjda jos navlacio majicu), a kamoli Bufon, nisam ni skužio da su s nama na stadionu, ali su nas poslije odvele do Tokija, pokazale nam neka mjesta i dale svoje mailove.
Nevjerojatna pozitiva.
Al skoro na granici sa sektaštvom.
Njihova je priča bila da su se za vrijeme tekme između Hrvatske i Japana u Francuskoj oduševile Hrvatima i njihovim mentalitetom – veselim pijandurama koji loču i žderu, urlaju i kurče se da su face a na kraju uvijek plate i za njih.
Mi smo se duboko razočarali njihovim mentalitetom kad smo ih na rastanku išli kušnut u obraz.
Jer se nisu dale.
Ono, daš joj ruku i kreneš pusit u obraz, a one u dernjavu - no, no, no...
OK, oni se klanjaju, vjerojatno misle da smo prljavi, nije im u tradiciji, idemo dalje.
Kaj mi isto Balkanci moramo svakog zaslinit...
Nevermind, pozdravismo se, prođe otad par godina, kad eto ti u ljeto 2004. na moja vrata jedne od njih!
Hello Riba, Hello Kuni, ja bi prespavala kod tebe, nema frke, oćemo na koncert Manu Chaota, može super, sad ću zvat Mihaelu da dođe pa ćemo zajedno.
Mihaeli je inače, u normalnim danima trebalo nešto više od pol sata da dođe do mene, ali kad je čula da će kod mene samog u stanu prespavat solo Japanka – ubrzani vlak se sjurio za cca devet i pol minuta i uspuhan stao na vrata i namrštenih obrva gledao u razini svojih očiju.
180 centimetara ljubomore je pogledalo mene, a onda spustilo pogled i ugledalo ono nešto slatko simpatično sićušno što ne bi zauzimalo puno mjesta ni u akvariju a kamoli na polici, pakleno se nasmijala i rekla – To? Ahahhhaah...
Kuni je bila začetnik kulta posjeta japanskih obožavateljica Bobana, Aljoše i ekipe što su počele stizati svake godine kad god bi ulovile malo godišnjeg (tri tjedna u godini, ali ne skupa), s tim da je ona bila krajnji slučaj jer bi dala otkaz ako je ne bi pustili s posla na neku važnu tekmu.
Uglavnom, odveli smo Kuni na koncert na Šalatu, stali dole ispred stejdža, dali joj pivu i smijali se kaj sa svojih metar i ribizlom ne vidi niš osim prkna tipa ispred sebe.
Ali njoj je to bilo zakon jer se u Japanu na koncertima sjedi i plješče a na kraju svakog reda koncertne dvorane su dva nadrkana redara koji teraju van svakog ko se digne sa sjedala.
Ali na koncertu Metallice!!!
Zanimljivo.
I tak, Kuni si čaga, čagamo i mi, Von Smile i Dino donose pivice, svi donose pivice, Kuni pijucka, oko nas se duva, neki tip i cigaru zapalio, sparina, znoj, skakutanje i u jednom trenutku Kuni kaže – Riba, ajm not filing vel, i opadne u nesvijest.
Tih dvadeset i nešto kila i nije bilo teško zadržat, ali sam se kao domacin te nadasve odgovorna osoba ipak fino usro.
Ali kako je koncert tek bio na pol, malo drmusanja, alu Kuni, Kuni i žena progledala.
Svi odahnuli, ona kaže da je vjerojatno od Đetlega (di si sada Višnjiću!) i nastavi plesat.
Prođe još deset minuta, a Kuni bez riječi - bam na pod.
Miha maše hitnoj, mi delamo mjesta, kroz gomilu juri medicinski brat i krene ju dić s poda.
Slijedi jedna od jako smiješnih situacija s hepi endom.
Prvo Miha onako sebi u bradu provaljuje najduhovitiju rečenicu u životu – E jes ti dugo trajala igračka.
Onda medicinski buraz, nabildana mrcina navikla na dizanje pijandura i težih slučajeva, krene dić Kuni s poda al s prevelikim zamahom i hiti je metar u zrak s riječima – Ujebote, pa jel ova jede?
Gužvamo se do ambulantnih kola i ulijeće doktorica s transfuzijom.
Kuni progleda, doktorica kaže da je vjerojatno od promjene klime i pivice, nas dvadeset se nalukavamo kako je onakvu nikakvu blijedu pikaju.
Doktorica pita njene podatke, Kuni vadi pasoš i daje joj.
U sljedećem trenutku dvadeset ljudi leži na podu, grči se i urla od smijeha osim jadne Kuni koja pumpa šaku i s nerazumijevanjem s puuno nade gleda oko sebe.
Doktorica je naime na glas pročitala da se žena zove Kuniko Koma...
Ma san koma...
Sve je završilo OK u tri ujutro na traumi, osim što je tip kojem je posao da na mašini tipka izvještaj o povijesti bolesti, nakon što je isti kuckao pol sata - dao ga Kuni na potpis.
Ona ga je, normalno, potpisala na japanskom, vratila mu nazad, a frajer pogledao papir i ljuto ga poderao uz psovanje na tečnom hercegovačkom – Šta mi koza na dokumenat crta črčkarije, jebotekurac... I počeo pisat novi umetajuc ona stara tri indiga...
Kuni kraljica stize na Evropsko, a u petak je stigla Yumi koju je dočekala tradicionalna hrvatska dobrodošlica s makedonskom rakijom i hercegovačkom pivom te sušenim lignjama u čiliju koje je donijela sama...
Uskoro slijedi izvještaj.
PS. Hitno mi treba neko ko se bavi snookerom i američkim nogometom. Hilfe!!!!!
Post je objavljen 10.09.2007. u 12:39 sati.