Marketing
Bosansko-štokholmski sindrom
Emir Imamović Pirke: »Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince«, roman, AGM, Zagreb, 2006.
Posljednjih se godina u novijoj hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj književnosti potiho formira jedan novi podžanr: nazvao bih ga tranzicijski parodijski krimić. Najrazvikaniji dosad viđeni naslovi toga podžanra su, primjerice, Gori domovina Tonćija Kožula i Zorana Lazića, ili pak Gangabanga Ivana Vidića (s time da je prvi malo preparodičan, a drugi malo presocijalan). Vjerojatno ih ima još, a Imamović ovim romanom poduljeg naslova sasvim lijepo zaokružuje niz i pridonosi uspostavi podžanrovske ikonografije.
Tipična značajka tranzicijskog parodijskog krimića kao novog književnog podžanra je kriminalistički zaplet (priprema i izvođenje zločina ili bijeg nakon izvršenja zločina) s crnohumornim ili fatalističkim hepiendom. Radnju nosi nekoliko grupa likova, među kojima su obavezno privatizacijski tajkuni, bivši ratnici (često s PTSP-jem), pripadnici stranih tajnih službi ili mirovnih misija, te domaći policajci (ili naglašeno nesposobni, ili prikazani kao romantični obožavatelji filmskih i televizijskih uzora).
U sporedne ogranke radnje često upadaju članovi obitelji glavnih likova te njihove djevojke ili ljubavnice. Glavni su likovi, usprkos mnogim nesimpatičnim karakteristikama, najčešće prikazani kao romantičari, pozitivni osvetnici, izvršitelji neke nepisane pravde. I najvažnije: ti su romani fabulirani izuzetno dinamičnim scenama akcije, potjere, bijega, uz ogromne doze alanfordovskog humora i poneku sjetnu epizodu vezanu najčešće uz prisjećanje na idilično djetinjstvo.
Zbog svih tih elemenata, tranzicijski parodijski krimići izuzetno su zabavni za čitanje, iako ih možda nećemo jako dugo pamtiti. Humoristični ili crnohumorni detalji u njima kao da su sakupljeni od najboljih kafanskih pripovjedača viceva i anegdota, i te ćemo detalje iz takvih romana vjerojatno pamtiti dulje.
Među sva tri spomenuta naslova, Imamovićev Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince je nekako najdosljedniji u opisanom podžanru. Glavni je junak arhetip stopostotnog luzera, koji nakon izlaska sa svoje druge robije kreće u novu akciju. Prvu mu je robiju, na koju je osuđen zbog paleža obiteljske štale, namjestila rodbina kod koje je odrastao, da ga se riješi, druga je rezultat preranog otkrića masovne krađe autokasetofona, na koju ga je nagovorio isti kompanjon (kojeg policija međutim nije uhvatila), a koji ga je i dočekao na izlazu iz zatvora i odmah poveo u novi pothvat. Naumili su oteti djecu lokalnog tajkuna, koji je bogatstvo stekao tijekom rata, dakle apriori nepošteno (a kako je to bilo, saznat ćemo pri kraju romana), i s otkupninom zgiljati u Salzburg i tamo otvoriti ćevabdžinicu ili buregdžinicu.
Stvari, naravno, krenu krivo još od samog početka: tajkunova kći u društvu je s prijateljicama iz škole pa oni otmu sve njih. Kad trebaju nazvati tajkuna i zatražiti otkupninu, ispostavlja se da nemaju njegov broj; u isto vrijeme na istom terenu unproforci pokreću akciju hvatanja ratnih zločinaca; u isto vrijeme na istom terenu jedan bjegunac iz zatvora, psihopatski silovatelj, otima dvije kurve iz jedne birtije (jedna je posebno draga zapovjedniku francuskih unproforaca); a povrh svega toga u isto vrijeme na istom terenu lokalni su seljaci uznemireni jer im netko krade kurban-ovnove pa naoružani čuvaju svoje blago i čekaju tata.
Već je i sve to dovoljno za urnebesni zaplet, no Imamoviću nije, on će dosoliti još: glavnoga junaka i otete djevojčice hvata »štokholmski sindrom«, tajkun ima ljubavnicu-apotekaricu, francuski unproforac ucjenjuje američkog da terenskoj ekipi CIA-e naredi da traži otete kurve kad se već naciljanim ratnim zločincima ne može ući u trag, dva srpska policajca najprije su naznačeni kao faktor napetosti, da bi kasnije i sami postali žrtve situacije, a čitateljevo veselje kroz sav taj urnebes povećava i mnoštvo epizoda o osobnim povijestima pojedinih likova.
Za ovaj Imamovićev roman nedvojbeno vrijedi fraza da vas »zgrabi i ne pušta do zadnje stranice«, a k tome, sasvim je za vjerovati da je ova bosanska priča, na mjestima gdje je najapsurdnija zapravo najdokumentarnija, jer stvarna bi zbilja tih krajeva i tih vremena bila – nevjerojatnija od bilo kakve fikcije.
(objavljeno u Glasu Istre, 8. rujna 2007.)
Post je objavljen 10.09.2007. u 10:48 sati.