Možda mi je grozno zato što moja majka stalno ide za mnom i zbog vlastite nesposobnosti da započne neku iole pametniju temu sa mnom, koja bi nas možd ai zbližila, ona kenja da ne jedem, broji mi zalogaje i govori mi koliki mi je stomak i da ću doć ko krme. A svaka njena riječ diže paru u mojim ušima do te mjere da ću eksplodirati u jednom trenu i porazbijati cijelu kuću ko Tasmanijska neman i onda će shvatiti koliko je iritantna. Srećom još se suzdržavam, ali mislim da je samo pitanje trenutka dok ne lansiram otrovne strelice.
Ovaj grad djeluje na mene hipnotizirajuće. Svi kukaju, žale se kako im je loše, kako je grad u kurcu, kako su ljudi debilni, a ja povodljiva kakva jesam radim istu stvar i to u još većoj mjeri, jer meni je ovdje zbilja ko Dylan Dogu na brodu. Loše i mučno. Ne mogu stalno razgovarati s tri iste osobe, od kojih je jedna vječno frustrirana. Ne mogu živjeti u stanu u kojem je vlastiti krevet luksuz i ne mogu se pomiriti s činjenicom da živim u gradu u kojem je upoznavanje nekog jednako dobivanju na lotu. Koga znaš, znaš i teško da će vaš odnos ikada prijeći iz onog Bok, Bok u nešto drugo. Koga ne poznaš, teško da ćeš upoznati jer se svi drže u nekim zatvorenim ekipama i granice su ljudima vrlo nepropusne. Ovdje ljudi postaju "manje frajeri" tek nakon golemih količina alkohola. Žena koje poznaješ cijeli život, a ne javljaju ti se jer misle da su iznad tebe (jer su rodile djecu gradskim frajerima i rade u markiranom dućanu), frajeri koji su u društvu veeeelike face i ne mare za ništa, a kad si s njima manji su od makova zrna i vidiš da rođene veze nemaju o životu dalje od majčinih grudi i da sami ne bi preživjeli ni 7 dana i dakako pogledi kada uđeš na neko mjesto gdje nisi ulazio prije. Kao da si uljez! Neću ni reći da je glazbeni ukus zapeo na Bob Sinclairu koji mi smrdi na ovaj grad na kilometre. Društvene događanja su otvorenje šugavog šoping centra. A o kinu mogu samo sanjati. Pa ti superbitch uživaj.
Post je objavljen 10.09.2007. u 07:20 sati.