O MUDROSTI, LJUBAVI I KRŠĆANSTVU
Važnost međusobne ljubavi
23. nedjelja kroz godinu - godina C
Obično se nastoje objediniti nedjeljna čitanja pod jednu temu, no današnja su čitanja svako za sebe zasebna cjelina s posebnom porukom.
Prvo čitanje iz Knjige Mudrosti (Mudr 9, 13-18b), da bi se moglo razumjeti i da bi se obuhvatila sva ljepota izričaja, traži pozornog slušatelja jer je bogatstvo poruke zaodjenuto profinjenim stilom mudrosne književnosti.
Misao, ''plašljive su misli smrtnika'' doista može izreći samo mudrac, je si neuki i k tome bahati umišljaju da su njihove misli vječne i neprolazne. A tek suprotstavljanje duha tijelu i obratno izneseno je s toliko tankoćutnosti i tako slikovito: ''Jer propadljivo tijelo tlači dušu, i ovaj zemaljski šator pritiskuje um bremenit mislima''. Usporedba tijela sa zemaljskim šatorom potpuno pogađa stvarnost. Šator je nastamba nomada, a mi jesmo nomadi i putnici prema vječnoj domovini. Tijelo svojim prohtjevima pritišće duh i zamagljuje misao koja gubi svoju kristalnu čistoću zbog tjelesnih strasti.
Nalazimo se na početku nove školske godine. Premda samo znanje još nije mudrost, ali pravilno shvaćeno vodi nas prema mudrosti. U školskim torbama nalaze se knjige i bilježnice koje još uvijek mirišu po ''novom''. Za učenika one kriju nove tajne koje treba otkriti i usvojiti. Tijelo bi igru, ljenčarenje i svakojake ugodnosti; dok bi duh želio proniknuti u tajne znanja, sadržaje knjiga. Što kaže mudrost, na koju stranu se prikloniti: prohtjevima tijela ili duha? Prava mudrost nastoji dovesti u sklad tijelo i duh. I znanje i odmor i igra - sve u svoje vrijeme. Mudrim se može zvati onaj koji je gospodar svojih osjećaja i želja.
Često puta smo u neizvjesnosti. Ne znamo kako pravilno postupiti. Tada na scenu stupa vjera. Povjerenje u Božju pomoć. Pomoć odozgo'. ''Tko bi doznao tvoju volju, da nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga?''(Mudr 9,17). Mudrost, kako ju shvaća Biblija, nije prvenstveno plod prirodne nadarenosti ili znanja, ona je dar Duha Svetoga koji je dan onome koji moli i traži taj dar.
Kršćanska ljubav
Poslanica sv. Pavla Filemonu najkraći je njegov spis, ali nipošto neznačajan ( B. Duda), jer sav natopljen iskrenom kršćanskom ljubavlju jasno svjedoči o tome kako su se prvi kršćani odnosili prema ropstvu. Kršćanstvo nije društvene odnose mijenjalo izvana, nego je poput kvasca iznutra donosilo duh jednakosti među ljudima.
Poslanica je zapravo pismo upućeno Pavlovom prijatelju Filemonu, uglednom građaninu iz Kolosa. Pavao se predstavlja kao starac i sužanj Isusa Krista. Nalazi se, dakle, u Rimu u pritvoru, gdje je čekao presudu. Onezim je Filemonov rob, koji je upoznao Pavla dok je bio u kući njegova gospodara. Mlad i željan slobode, pobjegao je u Rim, za ono vrijeme najveći grad svijeta, u nadi da će tamo naći sreću i slobodu. Međutim, doživio je razočaranje. Rim je bio pun odbjeglih robova, ali i policije koja ga je mogla svaki trenutak uhititi i poslati na neku galiju gdje bi o korici kruha cijeli život robijao. U strahu sjetio se Pavla, gospodareva prijatelja. Potražio ga i zamolio da mu pomogne. Pavao je Onezima poučio o vjeri i krstio te ga šalje Filemonu ''ne kao roba… nego kao brata ljubljenoga'', jer je postao kršćanin.
Pavao, kao starac koristi toliko nježnih izraza u poslanici da bi pokazao i da bi izrazio to kršćansko bratstvo i sestrinstvo, pa moramo sa žalošću ustvrditi da te svijesti, tog sakramentalnog rodbinstva uopće nema među nama. Ono po čemu su prvi kršćani bili prepoznati od pogana bila je izreka: ''gledaj kako se ljube''. A nama je prečesto sve važnije od međusobne ljubavi. Kao da druge ispitujemo jesu li dostojni naše ljubavi, umjesto da se zajedno pitamo; jesmo li takvi kakvi jesmo dostojni ljubavi Božje?
Pravilno shvaćeno kršćanstvo
Oštrina Isusove zahtjevanosti u Evanđelju, doduše, osupnjuje; posebno nakon ''Pavlovske blagosti'' u poslanici. No, Isus je na putu u Jeruzalem gdje ga čeka kalež muke i smrti. Uz to mu njegovi pratioci ponavljaju da ga neće ostaviti ''na cjedilu''. A on zna kako će biti i koliko će ih ostati uz njega. Jednako tako zna da će pripadnost njemu i njegovom poslanju dovesti do lomova s okolinom - židovskom zajednicom, vlastitom obitelju, ali i u svakome u sebi, jer kršćanstvo, pravilno shvaćeno, kako god je uvijek govor o ljubavi, ta ljubav je uvijek okrunjena žrtvom, odricanjem, da bi se dohvatilo ono vječno i nepropadljivo, Božje, čak božansko.
Nažalost previše je krštenih koji to otajstvo nikada nisu shvatili, pa i onu mogućnost koja nam je dana, da jednostavno padnemo pred Gospodina i kažemo: Gospodine grešan sam čovjek, primi me takvoga kakav jesam i vodi me svojim putem. Amen.
9.9.2007
piše: Milan Juranić, svećenik
e-mail: milan.juranic1@kr.t-com.hr
Post je objavljen 10.09.2007. u 02:13 sati.