Pregled posta

Biti musko

Odlučih se na ovaj post potaknuta «tragedijom hrvatskog vatrogastva» kako mediji nazvaše niz pogrešaka počinjenih, po mom neskromnom mišljenju, najviše iz potrebe za -biti muško-. A vatrogastvo je kao politika, vojska, i ratovi, gotovo isključivo muška disciplina kojom suvereno vladaju vjekovima. Moram odmah na početku priznati da nemam u rukavu nikakvu skrivenu strategiju kako odgajati mušku djecu da bi se dvije polarnosti –muško-žensko- približile. Moram i napomenuti da nisam od onih emancipiranih ženskih koje preziru muški rod, upravo suprotno, prihvaćam muški rod respektirajući razlike koje nas istovremeno privlače, tj. spajaju i razdvajaju. ( I sama sam većinu života bila više yang, što zbog rukovodećeg položaja na poslu, što, što sam sve dok se nisam razbolila držala tri kantuna od kuće. Većina ljudi oko mene me je smatrala «svemogućom» i katicom za sve, računali na mene u svakom trenutku. Zadnje 3 godine na neki način uživam u yin stanju, ili «ženskom» stanju i osjećam se u ovoj vladavini muških puno slobodnijom u «ženskoj» ulozi. Možda zato što se u kriznim situacijama na mene više ne računa, dokazano sam radno nesposobna, i kao da nisam više «opasna» za muški rod jer većina mog društvenog angažmana je zapravo bila borba sa postojećom muškom postavkom stvari, tj. patrijarhalnom aždajom. I što je čudno, moje mišljenje, riječi i stavovi kao da se više uvažavaju sada, što je zapravo paradoksalno.
Ali se uklapa u macho svijet. )
Kad već imam samo jedno dijete sretna sam što je žensko jer se volimo i savršeno razumijemo i bila bih jako nesretna da imam sina s kojim ne mogu o svemu razgovarati samo zbog činjenice da je u muškom svijetu jako važno -biti muško- što podrazumijeva snagu, junaka, ratnika, lovca, jebača, mišiće, odlučnost, hrabrost, snalažljivost, dominaciju. Ostale suptilnije, meke i «ženske» karakteristike ljudskog bića drže duboko u sebi i rijetko ih otkrivaju i najbližima.
Nema logike da muška djeca znaju što je mačo ili što su muška posla ali jebeš ga, u vladavini muških to se odgaja i uzgaja od prvih koraka. Otac, društvo, ali i majke se sistemski i sistematski brinu za to. Bez obzira na odgoj postoji neki muški instinkt koji prkosi emancipiranim i ambicioznim majkama pri pokušaju da odgoje senzibilne «emancipirane» muškarce koji bi polako mijenjali postavku stvari. Npr. muškići odgajani po Waldorfskoj ili nekoj drugoj alternativnoj pedagogiji, često strogo pošteđeni utjecaja TV-a, glupih nasilnih crtića ili ulice, prepoznaju plastični pištolj, kamion ili bager isti sekund kao najpoželjniju igračku iz snova. Zacakle im očice, procuri slina na usta i ko zombiji ispruženih ruku kreću ka kamionu nekog dječaka na ulici, ili se raskrevelje u dućanu. Ajd im ti ne daj ! Puštaš im samo National geography filmove i crtiće bez nasilja, čitaš bajke pred spavanje a oni sanjaju automobile, ispuštaju u snu čudne zvuke, brrrrm, brrrrm, čim ne gledaš pronađu čekić i stuku pedagoške igračke koje s njima strpljivo satima slažete… jebate, jel to neka genetika.
Dok su mali najčešće žele biti kauboji, vlakovođe, bageristi i vatrogasci. Ako izuzmemo junake kao Supermena, Batmena, Spidermena, Xmena, Ramba, Rokija. Potajno se digod poigraju i s Barbikama. Kad krenu u školu žele biti nogometaši, tenisači, boksači, karatisti, vojnici, doktori ( pa pregledavaju djevojčice koje opet vole glumiti medicinske sestre), i vatrogasci. Poneki već počinju sportske karijere u toj ranoj dobi. Zavisi od platežne moći roditelja na koliko disciplina idu, to su najčešće nogomet, tenis, jedrenje, plivanje, karate, uz profinjenije discipline stjecanja znanja kao što su tečaj engleskog i sviranja nekog instrumenta – jadničci su zaposleni cijeli dan pa nemaju vremena niti energije za mačo ponašanje. Ne znači to da će biti uspješni na bilo kojem polju ali možda trošenje tog viška muške energije na neagresivne aktivnosti ipak ostavlja traga. Većina ih po ulasku u pubertet odustaje od karijere. Oni ostali koje roditelji ne mogu upisati u sportske klubove, vježbaju muškost na slabijima od sebe i raznim bezazlenim nepodopštinama u bližem okruženju, (ganjaju mačke, razbijaju prozore, ulične svjetiljke), dokazuju da nisu pičkice.
U pubertetu žele i dalje biti nogometaši, tenisači, boksači…područje se širi na muzičare, političare…već kuže di je lova, ali i nadalje žele biti vatrogasci. Za ove druge koji se nisu oprobali u raznim disciplinama konačno se pruža prilika da to i postanu. I to na sreću očajnih roditelja koji se nadaju da će netko konačno disciplinirati divlju muškost, uspostaviti autoritet nad viškom energije i hormona, udaljiti ih od utjecaja ulice, alkohola, droge. Ne povode se tu roditelji smislom i svrhom postojanja vatrogasnih društava. Izuzeci su tradicija –gdje otac tu i sin- i oni iz prve grupacije kod kojih još uvijek plamti žarka dječačka želja da budu vatrogasci: uniforma, zapovjedni red i disciplina, uspješno savladavanje vježbi, vatrogasna sirena i vozila, i nemili neprijatelj kojeg treba savladati-adrenalin skače do grimizno crvenog zadimljenog neba. A tu su i honorari za dežurstva i društvena priznanja. Pa i eventualno zaposlenje u državi gdje nema radne perspektive.
Vatrogasna društva su kod nas visoko rangirana društvena potreba. Nema mjesta u Hrvatskoj gdje ne postoji vatrogasno društvo. Organizirani su kao dobrovoljna društva ali za razliku od ostalih građanskih udruga za njih se kao društvenu opravdanost i mušku potrebu odmah nađe prostor, redovna sredstva iz lokalnog, županijskog i državnog budžeta, obično se tu uhljebi i koji profesionalac od čije sposobnosti zavisi kako će se dalje razvijati stvari. Mislim da čak i ne postoji propisani minimum vatrogasne opreme za osnivanje društva. Hoće li se ići na uređenje društvenih prostorija gdje se pod izlihom da je to potrebno radi dežuranja, okupljaju i zabavljaju, gledaju zajedno utakmice, spremaju spizu - vatrogasna druženja su poznata po iću i piću, da ne kažem žderanju i opijanju, ili će se ulagati u neophodnu opremu zavisi od ozbiljnosti, stručnosti ili zdravog razuma zapovjednika. Zavisi to i od lokalnog budžeta i pronalaženja raznih sponzora. Naš Vatrogasni dom je ponos grada. Sređen, uredan, čist, sa svim potrebnim društvenim sadržajima, čak i sa nekoliko luksuzno opremljenih apartmana, u kafiću velika TV Plazma, kancelarije, mala kongresna sala, nova odijela, nova oprema. Naš zapovjednik Dražen Glavina se dokazao sposobnim rukovoditeljem. Jesu li se prikupljena sredstva mogla pametnije uložiti u tehničku opremu ne znam, ali osjećam neku vrstu zavisti jer pokraj ušminkanog Doma vatrogasaca stoji sve neuglednija zgrada Doma zdravlja koja sve manje zadovoljava potrebe stanovništva. Za očuvanje Doma zdravlja koji je izgrađen samodoprinosom građana se nije založio niti jedan političar. Niti su naši poglavari voljni financirati zdravstvene usluge koje županija sve više reducira u ime nerentabilnosti. Isto se odnosi na sve ostale građanske Udruge osim onih «muških», pokraj vatrogasaca to su sportske udruge i HVIDRA. Možeš cijeli život posvetiti volonterskom radu u nekoj udruzi – društvena sredstva, priznanja i nagrade su strogo rezervirane za njih.
Uglavnom Vatrogasni domovi su privlačno i omiljeno mjesto okupljanja izgubljenih i poluizgubljenih, često društveno neadaptiranih, ponekad iskompleksiranih pubertetlija. Neka se ne uvrijede intelektualci zalutali u vatrogasne redove ali bilo bi interesantno anketirati i analizirati naše vatrogasne kao i vojne i policijske snage, tj IQ i nivo obrazovanja. Koliko znam ne postoji nikakva selekcija na bazi fizičke i psihičke spremnosti, svi su dobrodošli. Znam što iz priče, serija, filmova i s interneta da za postati vatrogasac u Engleskoj moraš proći stroge zdravstvene testove, zatim tešku obuku koja je slična vojnoj ili policijskoj akademiji. Ne mislim ništa negativno o vatrogasnim udrugama i o našim vatrogasnim domovima, upravo suprotno, smatram da su neophodni u društvu koje ne vodi brigu ni o mladima ni o starima. U nedostatku sadržaja interesantnih za mlade bolje da se okupljaju pod brižnim okom starijih vatrogasaca nego po kafićima i ulici. Zamjeram im na nedostatku muškosti da se odgovorno i sistematski organiziranju u toj muškoj disciplini. Zašto je cijeli sistem još uvijek na dobrovoljnoj osnovi zaista ne znam. Da ne bi državu koštao puno više kad bi se postavio na profesionalni nivo kao što je to u većini civiliziranih država, ili što naši muški na vlasti vatrogastvo još uvijek tretiraju ko muški hobi, tj. poligon za vježbanje muškosti ?
Nedavno sam imala čast gledati smotru i vježbu Zlarinskih vatrogasaca. Malo vatrogasno auto je takoreći jedini automobil u mjestu. ( Inače sam zaljubljena u Zlarin kao u oazu tišine koju još nije zahvatila neoliberalna poduzetnička pošast).


Brigadu ili kako se već zove malobrojna postrojba, su činili uglavnom klinci u pubertetu uz nekoliko starijih: smotra, zviždaljka, 1..2…3…cijev je bila razvučena i spojena, aplauz okupljenih mještana, svrstavanje ko u vojsci, pozdrav…ponosni klinci Baš simpa. U kafiću sam preko uha čula razgovor 3 mlada purgera, geek je uzbuđeno pričao dvojici velegradskih coolera kako su Zlarinjani bili prvi u vježbi razvlačenja i sastavljanja cijevi na državnom natjecanju u Zagrebu. I dva nadobudna frajera se malo više zainteresirala za događanje na sportskom terenu. Tada sam pomislila, važno da se dečki imaju čime zabavljati, vježbati, ići na takmičenja, a što zapravo nikakva oprema s kojom su demonstrirali svoju vještinu može učiniti u slučaju požara, i nije tako važno. Tako je vjerovatno u cijeloj Hrvatskoj. Zapravo i ne znam kako je u nas Vatrogastvo organizirano. Očekivala sam ovih dana medijske analize situacije ali izvještavanja su još uvijek kao i prva vijest o tragediji ( kada se na našu sramotu nije znalo gdje su završili nastradali) nebulozna, razna naklapanja zbrda-zdola u traženju krivaca. Pa sam pronašla na net-u Statut vatrogasne zajednice županije Šibensko-kninske iz kojeg nisam saznala mnogo o ustrojstvu, koordinaciji i odgovornosti.
Vatrogasna društva su uglavnom registrirana kao udruge temeljene na Zakonu o vatrogastvu sa gotovo istim statutima kao i ostale građanske udruge. Udrugom rukovodi predsjedništvo koje ima radna tijela : Odbor za izobrazbu i Odbor za priznanja i odlikovanja. Izvršno tijelo redsjedništva je Kolegij sastavljen od predsjednika i zapovjednika Javnih vatrogasnih postrojbi, županijskog zapovjednika i člana iz DVD-a. Zapovjedništvo Zajednice je stručno-tehničko tijelo, broji 21 člana koji su po funkciji zapovjednici DVD-a, JVP-a i profesionalnih postrojbi, među ostalim programskim zadacima Zapovjedništvo predlaže plan intervencija kod velikih požara otvorenog prostora. Očigledno nedostaje rečenica o odgovornosti. Ali eto, pritvoren je zapovjednik i nadam se da analiza organizacije cijele vatrogasne scene neće završiti s Bulićevom pjesmom :
Gori gora, gori borovina,
gori dušo, naša ladovina.
Nije meni žao borovine,
već je meni žao ladovine.
Nesta mala debeloga lada,
di ćemo se milovati sada.
Gori nebo, gori tvrda stina,
nesta naša lipa ladovina.
Gori vatra, gore uspomene,
izgorilo draga pola mene.
nesta mala debeloga lada,
di ćemo se milovati sada.
Kažu da je ovaj, dubokoumni turbo folk uradak bio omiljen u vatrogasnim krugovima.
U predsjedništvu DVD-a često sjede političari koji će lobirati za financijska sredstva ali koji najčešće nisu sposobni, niti educirani stručno procijeniti stvarne potrebe zaštite od požara, a kamoli koordinirano stvarati uvjete za sprječavanje sve češćih katastrofa po našoj obali. Ima li neophodne koordinacije sa Hrvatskim šumama jer većina obale je gusto pošumljena, zarasla divljim niskim raslinjem koje ne omogućava pristup pri gašenju ? Jesu li u dogovoru s nadležnim ministarstvima i institucijama prokrčeni putovi, strateški razrijeđena određena područja, postavljene vodovodne cijevi ili cisterne ? Nekontrolirana divlja gradnja također ne vodi računa o pristupu, u većini divljih naselja duž obale nema cesta, često se kućama ne može prići niti malim autom a kamoli s cisternom. Ako su nezakonito izgrađene jesu li vlasnici uopće čuli za Zakon o protupožarnoj zaštiti, kako i gdje dolazi Državna inspekcija, ima li je uopće ? Kakva je koordinacija s Gorskom službom spašavanja, s policijom, s vojskom, s Hitnom službom ? Milijun pitanja se nameće kada se dogodi tragedija. Ovo je prvi put da se priča da će se analizirati stanje vatrogastva u cijeloj državi i nadam se da će se političari muški prihvatiti tog posla, muški procijeniti sve ozbiljnije potrebe protupožarne zaštite jer klima se promijenila-najlakše je pronalaziti podmetače požara i na njih prenositi krivnju; muški uložiti sredstva u neophodnu vrhunsku tehničku opremu, profesionalizirati vatrogasna društva uz pravu izobrazbu, tj. fizičku i stručnu spremnost samo izabranih kojima se neće događati «greške». Ako se ne mogu domisliti mnogobrojni političari koji primaju veće mjesečne plaće od ukupne godišnje prosiječne hrvatske mirovine, neka preslikaju sistem iz Engleske ili bilo koje europske države.
Vidi ustroj u Engleskoj : www.fireservice.co.uk
Sjetih se velikog požara 1985 od Kuka do Brela. Tad je u socijalizmu postojalo nešto kao 3. stupanj opasnosti – čini mi se da se zvalo opća mobilizacija- kada je sve sposobno stanovništvo pozivano na gašenje. Većina stanovništva se i odazvala, negdje iznad Promajne smo naišli na masu ljudi koji su se muvali po cesti, cisterna je bespomoćno i besposleno stajala na cesti, nekoliko vatrogasaca je panično i kaotično pokušavala usmjeriti narod gdje da idu gasiti, neki su goloruki i krenuli protiv vatre. Na moje pitanje da mi daju brentaču ili nešto čime ću gasiti žar po već izgorenim dijelovima šume rekli su da nažalost nema vode, reko a što cisterna stoji već sat vrimena na cesti, rekoše-nestalo benzine. Ipak se nas nekoliko goloruko uputilo potražiti eventualne zalutale i pronađosmo prof. Krnić sa još dvoje kako se polugušeći od dima očajno vrte u krug ne uspijevajući se orijentirati. Ko zna što bi bilo s njima da ih nismo pronašli. Kad je nekoliko šišarica ko svjetleća bomba proletilo s gornje strane ceste na donju i isti sekund zapalilo borovinu našli smo se štono kažu- u opasnom vatrenom okruženju. Uputili su nas prema Makarskoj. Vraćali smo se u kolonama šuteći i plačući od nemoći. Šutnja se nastavila i idućih dana. Koliko se sjećam u javnosti se nije progovorilo niti riječi o našoj nesposobnosti da se nosimo sa vatrom takvih razmjera, niti o nečijoj odgovornosti za praznu cisternu i lošu organizaciju, niti o odgovornosti za potencijalno ugrožavanje života pozivanjem na gašenje bez adekvatne opreme i zaštite, niti o potrebnim sistemskim promjenama. Velike, crne, izgorene, za gašenje pristupačne površine, su godinama govorile sve. Isto kao i sve više takvih novih crnih «rupa» u pejzažu i hrvatskom protupožarnom sistemu. Ove godine im se pridružuje 11 raka i križeva.
( Na kratko prekidam pisanje da bih vidjela ultimate fightere. Bože sačuvaj, ne mogu gledati, muka mi je. Isto ću pogledat Mirka Filipovića pa nastavit. Komentatori viču- atmosfera je veličanstvena…nadodajem ko u areni…izlaze moderni gladijatori…izgubio naš Cro cop, mom mirnom i staloženom mužjaku se isto omaklo : Štemaj ga sad ! Užas ! Jebalo vas biti muško !)
S obzirom na promjene klime, stanje naših šuma, i zapuštene, neobrađene privatne zemlje duž obale i po otocima, dovoljno je da nakon nesnosnih vrućina i duže suše zapuše bura, slučajan opušak, komadić stakla izložen suncu koji projekcijom izaziva iskru, i eto požara katastrofalnih razmjera. Za borbu protiv požara nećemo biti spremni sve dok ne pozovemo na odgovornost državni vrh i dok se nešto ne promijeni u glavama svih mačomena. Zato, daj im Bože malo manje u mišiće, a više u pamet.

Neću više o vatrogascima, s interesom gledam -Vatrene dečke- i to mi je dovoljno. Gledajte i Vi, likovi su dobro portretirani.

Pročitah na blogu Nesvrstanog da je 30.08. bio Dan bloga, te da se sugerira blogerima da ostalima preporuče 5 blogova. Pa bih ja s malim zakašnjenjem i u cilju upoznavanja nama neshvatljive i nepoznate muške prirode preporučila 5 blogera koje čitam :

1. Mateo, ili svestomladivole.blog.hr, mladi talentirani buntovnik koji kao pisac mnogo obećava. Približava nam prosječno stanje mladog muškog uma.

Ne bi bilo loše da se okuša kao vatrogasac.
2. Moj stari prijatelj Borut, staložen, ozbiljan, sportaš, i odgovoran zdravi i zreli primjerak muškog roda, ne piše o sebi već o svakodnevnom životu iz kojeg se očituje ljubav za život, prirodu, obitelj.
Kao vatrogasnom zapovjedniku ne bi mu se događale greške.
3. Misteriozni Milord55 koji kaže – kad mi dođe da idem, mnogo moram da idem-. Književno sažeti, do savršenstva izbrušeni kratki tekstovi u zen formi. Topal, mudar, utješan, zagonetan, pomalo nejasan i višeznačan kao Biblija.
Ne mogu ga zamisliti kao vatrogasca.
4. Nesvrstani- zdravi, angažirani stavovi o svakodnevnici muškog u mlađim srednjim godinama- 30-ak i nešto mislim, senzibilan i otvoren do određene muške granice. Misli da su mu karakteristike cinizam uz naznake sarkazma i samoironije. Ne slažem se baš, mislim da je skroz O.K. i da uopće nije nesvrstan.
Bio bi dobar vatrogasac.
5. Armin, pravo osvježenje i otkriće u muškom svijetu. Piše savršeno, analitički i otvoreno o sebi i muškoj intimi. Čini mi se da govori istinu.
Živo me interesira hoće li koji post posvetiti majci.
Nisam baš sigurna da bi mu bilo napeto biti vatrogasac. Dovoljno je muško i bez toga.

Za kraj, za oproštaj od hrabrih vatrogasaca.
I Pavarottija.
I drage Željkice ( Brajković ) Ikinić koja nas je nakon duge i teške bolesti, tiho i nenadano, jutros napustila.


Post je objavljen 09.09.2007. u 14:20 sati.