Marketing
E ljudi moji....nek me neko zakolje please?!
Oki-Doki
Moja nesrica se nastavlja!
Neki idiot mi je ukrao mobitel,tj. mobitel koji mi je Karla posudila
dok si ja ne kupim novi!
A taman san tribala za tjedan dana kupit novi mob a sad mi je mater rekla
da mi ga nece kupit ni za misec dana jer sad mora kupit dva mobitela...
Mislim mora samo Karli kupit,a meni ce priko firme kupit za 1 kn ...
Ali ljuta je pa zato nece kupi 
Ajme ali ja san na samo 2 minute ostavila mobitel pokraj kompa u knjiznici
na glazbenom odjelu 
I taj neki kreten mi ga je ukra!!!!!!!!!! 
Posli me je nazva i prominija ka fol glas i reka da je Andrea,
a kako zna da san ja Andrea?! Da je to moj mobitel?!
Nigdi nije pisalo niti jedno ime koje zna,i mojoj prijateljici kojoj pise Big Đej
zna je da se zove Josipa?! 
A lipo cu ja sutra otic u gradsku i pitat ako mogu vidit na kamerama
jer znan da imaju posvuda kamere,a ovo im je vec drugi ukradeni mobitel u jedan dan?!
I to nije sve! Jos je i sla neke odvratne poruke mojem caci i materi
A tu je i jos jedan dokaz jer u mojen mobitelu nigdi nije pisalo kako mi se caca zove i da mi je to caca
jer je u imeniku pisalo samo njegovo ime,sto znaci da je to netko ko me stvarno zna...
A ja znan da nitko ko me mrzi ne zna kako mi se caca zove ili barem moje pravo ime,
tj.svi me poznaju po mom nadimku.......
Kako cu se ja sad dopisivati sa legendama koje volim
Tj. Karlom i Žabom 
Ah evo i obecala san svojoj Karlici (buducoj kako bi rekla piskinji 
)
da cu joj objaviti priču koja je bila inspirirana mojim dogadajem!
Pa ovako to izgleda:
DON`T CRY
Svirajući gitaru i slušajući pjesmu "Don`t cry",svoje ne tako
omiljene grupe Guns `n` roses,Akira se pokušavala osloboditi onoga
što joj je prije nekoliko dana zarobilo um i poput neprijateljskih
lisica stegnulo srce,gušeći ga u vlastitoj tuzi i žalosti.
Davala je gotovo sve od sebe da zaboravi,da se oslobodi i poput ptice
poleti ka nebu preplavljenom srećom,srećom koja je prije ispunjavala
svaki dio njenog bića i koja joj je na lice neprestano stavljala
smiješak,srećom koju,znala je,još dugo neće osjetiti.Iako je željela
sve zaboraviti,jedan mali dio njene duše u tome ju je sputavao,
boreći se protiv toga da bol i jad odu,misleći da je tugovnje jedino
što je je preostalo.U glavi je prevrtala događaje;Dinovo pričanje o
njemu kao dobrom i dragom,ujedno i zabavnom i simpatičnom dečku,njen
sms kojim ga je pozvala u kino,sjaj u njenim očima kada je pristao i
nada da je drukčiji,bolji,razočaranje koje je osjetila kada se nije
pojavio,tračak nade u njenom srcu kada je sve objasnio,beskrajna tuga
koju je osjećala i praznina koju je bol sve više ispunjavala kada je
shvatila da je sve bila samo pusta laž,da je sve ovo vrijeme od nje
pravio budalu,praveći se da mu je barem malo stalo do nje,a zapravo ju
je blatio i ismijavao,smatrajući se facom iskorištavajući nevino srce
jedne djevojke...NJENO nevino srce...Srce koje mu se odlučilo cijelo
predati voleći ga onako kako on to nikada neće znati.Voleći ga
iskreno...Istovremeno,osjećala je grižnju savjesti jer nije dopuštala
svojim prijateljima Dinu i Astrid da je,svojim riječima utjehe,
odvedu do svjetla na kraju tog mračnog tunela jada njenog srca kako su
to samo oni znali.>>Kako su to samo oni htjeli...<<,mislila je.Njen
osjećaj krivnje pojačala je činjenica da se izderala na Astrid kada joj
je dojadio njen pogled na svijet kao mjesto puno beskrajne sreće,
ljubavi i topline,koju je pronazila u,za Akiru,tako banalnim stvarima,
poput kapljica rose koje se njišu na vlatima trave,pozdravljajući i
zahvaljujući se zori i prvim zrakama sunca.Ipak,jednim se dijelom
divila njenoj volji i snazi da,unatoč svemu,na sve gleda pozitivno i
da joj osmijeh uvijek krasi lice.Astrid joj je bila poput sestre koju
nikad nije imala,i znala je da joj je samo pokušavala pomoći,i zato je
njena krivnja iz trenutka u trenutak postajala sve veća i veća,želeći
izbiti van iz nje,poput ptića koji želi napokon izaći iz ljuske jajeta.
Odjednom joj je pogled pao na sliku nje i Astrid na plaži (koju je
snimio Dino) na noćnom ormariću.Gledala je lica dviju sretnih djevojaka
s osmijesima od uha do uha,iz kojih je zračila nevjerojatna energija,i
nije mogla vjerovati da je to nekoć bila ona.
>>Bože,pa moj život se petvorio u besciljno lutanje stazama boli i
Očaja na koje me usmjerio taj kreten,koji se usudio povrijediti me,
tjerati me na razmišljanje što sa mnom ne valja,time spuštajući moje
samopouzdanje na minimalnu razinu,i zatvoriti mi oči pred onima
koji me zaista vole,pred onima koji su stajali pokraj tih staza,i
usmjeravali me na pravi put,put kojim su i oni htjeli koračati,ali ne
bez mene...<
najveću pogrešku u svom životu,da je skoro otjerala sve oko sebe i
ostala sama.Brzo je navukla svoje nove marte,novu crnu jaknu (utjehu je
tražila i u kupovini,samostalnoj) i izjurila van,te brzinom svjetlosti
otrčala do Astridine kuće tražeći oprost.Nakon što je pozvonila,vrata
joj je otvorila upravo Astrid.Akira joj se bacila u naručaj,i ne
mogavši se suzdržati,suze joj kliznu niz obraz,poput potočića koji
padaju niz padine malog brdašca,prašeći svom snagom i sustižući jedan
drugoga.Kroz suze je molila svoju najbolju prijateljicu,svoj najveći
oslonac da joj oprosti.Ova ju je,također u suzama,još jače zagrlila,
time joj želeći reći koliko joj je falila i koliko je bila zabrinuta,
te kako je spremna nastaviti ondje gdje su stale prije nego je patnja
zavladala njenim
životom.Na licima obje djevojke pojavio se osmjeh sreće i olakšanja
koji će im zauvijek ostati urezan u srce.Kada su se pribrale,Akira je
zamolila Astrid da s njom ode do Dinove kuće.Tamo se odvijala slična
scena;Akira se bacila u naručje svom prijatelju roneći suze u njegovu
majicu,a on i Astrid su je zagrlili ne želeći je nikad pustiti.U tom
beskrajnom trenutku,troje prijatelja je ojetilo kako ih nevidljivi konac
povezuje.Dino joj je maknuo kosu s uha i tiho i nježno joj šapnuo:
"Don`t cry...",te je još čvršće,i sa još većim žarom zagrlio...
NAPOMENA:Karla ne voli pismu Don't cry.........
Btw.Akira bi tribala biti Ja,Astrid Karla i Dino Žaba XD hahahahahahaha
Ali ju je ipak sa mnom poslusala 500 puta
A sad jedna jos lipsa pisma:
A jucer ja dosla kod profesora na gitaru kad ono on mene pita zelin li naucit svirat Don't Cry?! hehe
I hvala Žabi sto mi je posudia CD! 
Nego ovaj...........killajte me...............
ups mislila san kommajte ali more i ovo prvo.....
I pitam se oce li mojoj nesrici ikad doci kraj??!!!!!!!!
Will I be happy again?!
Ali when?!
XD
Post je objavljen 09.09.2007. u 13:30 sati.