Najteže je započeti zar ne? Kasnije riječi teku poput slapa, tjerane nekom tajnom silom ili samo voljom padaju na prazan papir. Već dugo vremena pokušavam napisati priču o nama ili barem neko pismo i bar malo skinuti svu ovu težinu koja mi stoji na duši i ne da mi dalje.
Još malo i druga godina našeg poznanstva dolazi, poznanstva…kako to glupo zvuči…možda bi najbolje bilo reći da dolazi druga obljetnica onog dana kada je započela jedna predstava koja je imala svoj početak…..zaplet……vrhunac…i nažalost kraj. Predstava poslije koje su glumci otišli svako na svoju stranu noseći samo svoje maske sa sobom……predstava u kojoj smo poput klupka ispleli zanesenost…mladost…zaljubljenost…strast…ljubomoru…svađu…
smijeh ….suze i na kraju slavodobitno završili s gorčinom…. I poput pravih glumaca otišli svaki na svoju stranu…dobro pazeći da se ne sretnemo i da ne pokrenemo priču ispočetka….
Znaš ja još uvijek vjerujem da si ti bio moj ispit zrelosti….zrelosti ulaska u brak….trebalo je samo priječi taj most….i potvrditi samoj sebi da sam pronašla oči koje će me voditi kroz život…usne na kojima će svaku večer počivati moje i …prezime koje ću nositi do zadnjeg udisaja….ništa lakše zar ne…….da tako sam i ja mislila….najlakši ispit prerastao je u najteži…..
Od svih prinčeva ovog svijeta Bog mi je poslao onoga iz mojih snova…..očiju snenih kada voli…..ljutih kada gubi….poslao mi je usne koje nose u sebi vjetar ravnice…usne koje za samo sekundu pokrenu cijelo tijelo i poput cvijeta na vjetru drhti pri samom dodiru….ruke koje imaju snagu vulkana…..najjačeg vala…..dušu malog dječaka u kojemu su skrivene sve moje želje i strahovi…..dječaka koji je samnom spreman loviti vjetra…trčati ispod duge i biti sve ono što sam ja….a ujedno ljubiti me kao nitko nikada do sada…dovesti me do najviših vrhova uzbuđenja…..i sve to bez ikakvih riječi……samo slušajući srce….
Moj naoko laki ispit doveo me do raskrižja dvaju puteva….jedan je nosio naziv princa iz snova a drugi princa iz stvarnosti…..i samo na trenutak dopustila sam sebi da živim u oba dva svijeta…..dane bih poklanjala stvarnosti a noći snovima…i znam ružno za reći ali bila sam sretna….u mojim očima ta dva svijeta nisu se dodirivala i nikoga nisam vrijeđala….bar sam tako mislila…..igrajući se te opasne igre nisam niti shvatila da sam i srce podijelila na dva dijela…..stvarnost je polako gubila igru..a snovi dobivali………
I onda je opet netko s visina upetljao svoje prste, i poput stranice slikovnice pokazao mi drugu stranu moga princa iz snova…..ili sam ja jednostavno otvorila oči…..
Ljubav moga princa iz bajke - tebe zatvarala me u neko dvorište gdje nisam bila sretna….toliko ružnih riječi darovao si mi…toliko ružnih riječi iz usta koje sam ljubila…oči koje su prizvale sve gromove ovog svijeta ….i predstava prelazi u gorčinu….ipak..koliko god sam te u stvarnosti mrzila toliko sam te u snovima voljela i divila ti se ….i dalje si bio moj princ…moj dječak…moje otvoreno nebo..bez ijednog oblačka……moja tajna sveta….bio si ono zbog čega sam drhtala i čemu se divila….
I bila sam opet spreman krenuti na isti put…ili vratiti se istim stazama…nasloniti usne na tvoje..zatvoriti oči i zaboraviti na cijeli svijet….bila sam…da ..sve bi riskirala zbog tebe…sve…priznati ono sto sam skrivala…priznati da te volim ludo…..
I danas se pitam zašto si to napravio…zašto si ubio sebe u meni…..jednim potezom uništio si sve ono što sam gradila….otišao si njoj….sve naše tajne…sva prijateljstva…sve si joj dao na dlanu…..a zbog čega????
Zbog lažnog osjećaja pobjede ….zbog želje da mi zabiješ nož u leđa tako duboko da ga nitko nikada više ne izvadi….
…..prinče moj nadam se da sada veselo i sretno kraljuješ u svom lažnom carstvu…..uspio si ono što ja nikada nisam…..uspio si slomiti me…tako jako i žestoko da nemam volje za ničim više….uspio si ubiti svo ono poštovanje prema tebi….a s time i svu onu ljubav…..
prinče moj više povratka nema….predstava je gotova zauvijek…mi smo samo stranci s gorčinom u duši…..
Post je objavljen 09.09.2007. u 13:13 sati.