Opet bol...
Prošla je ponoć.
Oči su mi širom otvorene. Prije jednu uru jedan dečko koji me voli, zaželio mi je laku noć, i rekao da je umoran i da mu se spava. A ja sam u tom trenu samo ljutnju osjećala, jer nekako, trebala sam ga, a on nije bio tu... ništa mu nisam odgovorila.
I sad, kasno u noć, prisjećam se svog života, premotajem film, što se sve dogodilo, kada, gdje... ali nikako ne nalazim ZAŠTO?,... nikako, ni nakon godinu dana... tražim odgovore, ali bezuspješno.
Sad, napokon kad sam našla nekoga, nekoga tko me stvarno i iskreno voli, ne mogu prestati misliti na prijašnje događaje, još uvijek ne mogu skinuti teret sa srca. Teško je svako jutro se prubuditi i misliti na 2 osobe istovremeno... na jednu zbog toga što sam prvi put voljela i prvi put izgubila, a na drugu tj.njega zato što ga volim.
E, ovdje nastaje teret, bojim se da prvu osobu još nisam prestala voljeti, i da sadašnjeg momka, sadašnju ljubav, neću nikad moći tako voljeti. Ali opet postavljam sebi pitanje, možda se ne bih tako osjećala, da smo ostali u dobrim odnosima, zapravo sam skoro pa sigurna da je tako. Nakon što sam ga izgubila, prema meni se jako loše ponaša, mrzi me, i to me ubija, i to je ono što me sprječava da svog malog volim kako on zaslužuje.
I sad ovu noć, ne želim zaspati, jer znam da, kad se ujutro probudim, opet ću se isto osjećati, sve će biti potpuno jednako, teret će na srcu ostati. A ja to ne mogu, jednostavno ne mogu više podnjeti...
Post je objavljen 09.09.2007. u 12:40 sati.