Nakaradni niz političke sadnje spomenika s likom Franje Tuđmana u svim pozama - za sada od stojećeg do sjedećeg -nezaustavljivo se nastavlja. Virovitica neki dan potvrđuje da je Franjo Tuđman, unatoč 21 stoljeću i demokraciji, prestigao brojem spomeničke nazočnosti po svim hrvatskim kutovima, totalitarni običaj i nadmašio prethodnika druga Tita. Poput vrtnih patuljaka samo u zagasitoj i sumornoj boji neke rezignacije Tuđmani niču gdje tko hoće: u travi, na putu, u privatnom dvorištu, uz cestu, na trgu, na plaži...
Najsličniji ekspresijom svojoj koreskoj, sovjetskoj i kineskoj braći kipovima, naš vođa i otac nacije zaodjenut je u crnilo patine što ga razlikuje od zlaćano glancastih srodnika prošlosti. I još nešto: povijesni prethodnici božanske moći bili su jednako tako ljepuškasti, a naš svaki ponaosob i novi sve ružniji od ružnog. Pa kada se čovjek ponada da će makar obitelj, ako ne kulturnjačko ministarstvo reći dosta, otkrije se najstrašniji. Strašilo u sjedećoj pozi.
Bezgranična je samo ljudska glupost pa se netko dosjetio da je dvometarski sjedeći predsjednik Tuđman u Virovitici taman slika i prilika američkog sjedećeg mu kolege Abrahama Lincolna. Uz ispriku američkom pokojniku i njegovom kiparu, Hrvatska je u tren dobila temu o plagijatu. Nikome nije palo napamet da se zamisli zašto Tuđman nema svog majstora Augustinčića već samo pretežno anonimuse u zahtjevnoj umjetničkoj vještini?
Zašto Tuđman za života i post mortem nije, dakle, mogao naći svog dvorskog kipara? Da li je presudilo pomankanje osobnog šarma, neka ljudska autoritativnost, kakvu je na primjer imao drugi Zagorac, teško je reći. Tek, uz izuzetak spomenika kipara Kuzme Kovačića, koji je iskreno volio svoj model, svi spomenici odreda su ružni, nesimpatični, iskošeni, mrki, neke "bizig" fizionomije. Toliko neprihvatljivi postulatima estetike da ih već početno možemo smatrati metama budućih rušenja. Ne radi revolucije nego estetske ekologije.
Tvrdnji kako smo u novom i samostalnom državnom okviru porušili sve vrijednosti, a nismo uspostavili nove, najbolji primjer su Tuđmanovi javni spomenici. Postali su statusno simbol provincijske Hrvatske; produkt obezvrijeđene struke - kulture i umjetnosti. I stvorio se novi niz primitivne kič ideologije, uz šahovnicu na gaćama, križ na ušima i predsjednika u dvorištu.
Virovitički brončani kip Franje Tuđmana autorsko je djelo Ante Jurkića predloženo u konkurenciji uz još samo dva idejna rješenja. Inače u sličnim situacijama nestašice djela natječaj se poništava i ponavlja. Kip je odabrao "stručni ocjenjivački sud" u sastavu meni nepoznatih - Ankica Fijala, Branimir Bukvić, Josip Mikolčić. Posebno zanimljivo je kako grad domaćin Virovitica nije dočekao svoj spomenik s oduševljenjem. Čak suprotno misli prema anketama da ima mnogo prečih zadaća.
U obrazloženju čitam da je Tuđman zamišljen prvenstveno kao intelektualac, vizionar i književnik; u sjedećoj je pozi dok sugestivno komunicira sa sugovornicima... Kip je postavljen ispred virovitičke Gradske knjižnice i čitaonice da bi bio "podsjetnik na njegov književni opus i intelektualni rad kao političara i povjesničara". Poput isto estetski nakaradnog kipa prvom hrvatskom začinjavcu Marku Maruliću pred nekadašnjom zagrebačkom Nacionalnom i sveučilišnom bibliotekom, tako je i ovaj virovitički Tuđman začinjen političkim neukusom recentne vlasti.
Tuđman koji sjedi gledano etički opomena je da se hitno i bez odgađanja zaustavi (ne)kulturna bahatost u civilizacijskom trenutku, da se zaustavi politički primitivizam iz ognjištarskih kućnih radionica. Struku treba vratiti u život ili sve proglasiti strašilo-landom.
Marina Baričević/Feral Tribune
utorak, 04.09.2007.
Virovitica.net
Post je objavljen 09.09.2007. u 11:34 sati.