Sinoć nisi htjela moju košulju...
Nakon nekoliko godina već znat ćeš sve tajne,
oooh, daaa, one koje sam skrivao u svojoj duši.
Znat ćeš tada i zašto su sve ruže bile crvene,
zašto je svaki put nebo, kad se sretnemo,
plakalo, a opet tako plavo bilo...
Vidjet će i svi oni ljudi, kraj kojih smo
na ulici zagrljeni prolazili, vidjet će sve u svojem životu...
sve onako već u trenu, kao pred smrt, što kažu.
I ono posječeno drveće u perivoju, za kojim smo tužni gledali
kako umire...i ono će se tada vratiti u život
i biti na mojoj strani...
Sve vjetrenjače svijeta skupit će i svoju
vojsku, krenuti ka nama...krenuti
u jednu sigurnu već smrt.
Stavit ću i ja neku masku, koju prvu vidim u dućanu,
kupiti dvije kile banana i sjesti na
naše kockice, na hladan i pokisli beton...
čekati te kraj tvoje srednje gdje si me
vodila nakon škole, da vidim tvoj razred...
Poljubit ću asfalt klečeći na tvojim ramenima...
Slomit ću sve ulične rasvjete...
Iščupat ću sve žive ograde uz cestu...
Skočit ću preko Atlantika...
Progutati oblak...
Smijeniti i boga i đavla...
Nikada više neću postojati!
Post je objavljen 08.09.2007. u 21:17 sati.