Marketing
hvala....
Pročitala sam dva novinska članka o hrabrim vatrogascima iz Tisnog. Predložila mi je frendica da pročitam. Ta su me dva novinska članka rasplakala u sekundi. Cijela Hrvatska zaista plače, premda je rijetko tko zaista te ljude poznavao. Ipak, svi imamo dojam da su nam to prijatelji. Hrabra djela su činili.
Prepisat ću neke dijelove koje su me najviše dirnili.
Za nekoliko sati počinje sprovod Tomislava Crvelina. To je četvrti muškarac ili dijete iz mjesta kojeg pokapaju od ponedjeljka. A tek je srijeda. U ponedjeljak su pokopali Ivicu Crvelina, profesionalnog vatrogasca, ratnog veterana, koji se dobrovoljno javljao na sve zadatke, njegova sina Antu, koji je, kao i otac, bio hrabar vatrogasac, i Marka Stančića, dječaka koji je za tri mjeseca trebao napuniti sedamnaestu, a čvrsto je odlučio da će postati vatrogasac sa 12 godina. (Jasno im je i to da su sami trebali spriječiti dijete da uđe u helikopter. Ali kako ćeš ga zaustaviti kad je s njima od svoje 12. godine, kad ide u školu da postane vatrogasac, kad je opčinjen tim poslom.) Muškarac, mladić, dječak. Tomislav Crvelin je četvrti, a za život se još bore dvojica tišnjanskih mladića, Josip i Frane Lučić. Stradali su u požaru na Kornatu, 30. kolovoza, s još sedam vatrogasaca iz tog kraja.
,,,
Na klupici sjede četiri mlade djevojke. I još neki ljudi dolaze i odlaze. Ogorčeni su na novinare, ali djevojke ipak počnu razgovarati sa mnom. Razgovaram s djevojkom koja će za dva-tri sata pokopati brata. Kad govori o njemu, nehotice prelazi i na druge poginule. I druge djevojke tako. Kad se raspričaju o njima tako zajednički, oni ožive, i više nisu mrtvi ili teško opečeni, nego su samo privremeno odsutni. One sve, prirodno, traže krivca za tragediju na Kornatima, i teške su im riječi na usnama, ali važnije je od toga što iz njih progovara nekakav, za njihove godine dostojanstven inat (“uvik su Tišnjani prvi gasili di god je trebalo i opet će”), dostojanstven razum (“da je bilo ikakve šanse, moj bi se Tomo spasio”), snažno zajedništvo (“kao da smo svi mi mladi umrli”). Dogovorili smo se da mi o Tomi, Anti, Marku, Josipu, Frani, mladićima s kojima su odrasli, ispričaju neki događaj koji bi plastično prikazao tko su ti dečki. Ali čim sam počeo zapisivati, iz kuće je izletio ožalošćeni mještanin. “Nemilosrdni ste, dva sata prije sprovoda vi joj ne date mira, a brata pokapa.” Čovjek je u pravu, premda ih je upravo on prekinuo u pripovijesti i vratio u tragediju. U stvarnost, u kojoj uskoro počinje sprovod.
,,,,
Za pola sata na trgu je gotovo tisuću ljudi. Sad pristižu mladi u skupinama, jedna grupica u bijelim košuljama, pa djevojke, to su zacijelo Tomini kolege iz veslačkog kluba, iz vaterpolskog kluba, iz razreda, pristiže i uniformirana kolona s instrumentima, Tomo je bio trubač. Ispred crkve, u koju su sad dovezli lijes, skupljaju se poznatiji ljudi iz mjesta, doći će i pokojnikovi najbliži, a eto i svećenika s još trojicom u pratnji. Tišina. Na trgu još ima dovoljno mjesta da ne nastane gomila, ljudi su poredani uza zidove i uz rubnike, bijeli kamen, mnogo bijelih košulja, dva vesla s florom podignuta u zrak, bura pojačava, nešto se čeka. Potom kroz ljude prođe žamor. Zapravo nešto tiše od žamora.
Umro je još jedan, Joso.
Peti muškarac iz Tisnog kojeg će morati pokopati ovaj tjedan. Za život se bori još samo Frane. “Čvrsto virujen da će se Frane izvuć, jedini on”, rekla mi je prije dva sata Tomina sestra na klupici iz crkve.
,,,
Kako odvratno, neiskreno i kičasto izgledaju medalje ispred lijesa kakvog bogatog ili moćnog starca, generala ili predsjednika, a kako dirljivo i moćno ispred bijelog lijesa u kojem je mladić. Tako je sprovod krenuo, prema groblju iznad župne crkve sv. Duha. Kada se kolona razvila rivom, vidjelo se da se okupilo dvije tisuće ljudi, poredanih u koloni po desetak.
,,,
“Jesmo u ratu smo. Dođite koji drugi dan. Vidjeli smo mi da ste drugačiji, niste slikavali šta ne treba, niste vukli ljude za rukav. Čuj, mene je kamerman tija izvuć iz povorke da mu dam izjavu. A hodam za lijesom u kojem mi je prijatelj. Znaš, mi smo ti ovdi svi skupa jako povezani, a još nismo ni svjesni što se dogodilo. Evo, čuo si, prije dva sata je umro Josip, a ne sjećam se razdoblja bez njega, cijelo djetinjstvo. Znaš, da su se mogli spasiti, spasili bi se. Ušli su u taj helikopter najbolji, najjači među nama. Njih nitko nije mogao zaustaviti. Mi smo stvarno bili ekipa, a glavni igrači su sada mrtvi.”
,,,
,,,
Na klupici sjede četiri mlade djevojke. I još neki ljudi dolaze i odlaze. Ogorčeni su na novinare, ali djevojke ipak počnu razgovarati sa mnom. Razgovaram s djevojkom koja će za dva-tri sata pokopati brata. Kad govori o njemu, nehotice prelazi i na druge poginule. I druge djevojke tako. Kad se raspričaju o njima tako zajednički, oni ožive, i više nisu mrtvi ili teško opečeni, nego su samo privremeno odsutni. One sve, prirodno, traže krivca za tragediju na Kornatima, i teške su im riječi na usnama, ali važnije je od toga što iz njih progovara nekakav, za njihove godine dostojanstven inat (“uvik su Tišnjani prvi gasili di god je trebalo i opet će”), dostojanstven razum (“da je bilo ikakve šanse, moj bi se Tomo spasio”), snažno zajedništvo (“kao da smo svi mi mladi umrli”). Dogovorili smo se da mi o Tomi, Anti, Marku, Josipu, Frani, mladićima s kojima su odrasli, ispričaju neki događaj koji bi plastično prikazao tko su ti dečki. Ali čim sam počeo zapisivati, iz kuće je izletio ožalošćeni mještanin. “Nemilosrdni ste, dva sata prije sprovoda vi joj ne date mira, a brata pokapa.” Čovjek je u pravu, premda ih je upravo on prekinuo u pripovijesti i vratio u tragediju. U stvarnost, u kojoj uskoro počinje sprovod.
,,,,
Za pola sata na trgu je gotovo tisuću ljudi. Sad pristižu mladi u skupinama, jedna grupica u bijelim košuljama, pa djevojke, to su zacijelo Tomini kolege iz veslačkog kluba, iz vaterpolskog kluba, iz razreda, pristiže i uniformirana kolona s instrumentima, Tomo je bio trubač. Ispred crkve, u koju su sad dovezli lijes, skupljaju se poznatiji ljudi iz mjesta, doći će i pokojnikovi najbliži, a eto i svećenika s još trojicom u pratnji. Tišina. Na trgu još ima dovoljno mjesta da ne nastane gomila, ljudi su poredani uza zidove i uz rubnike, bijeli kamen, mnogo bijelih košulja, dva vesla s florom podignuta u zrak, bura pojačava, nešto se čeka. Potom kroz ljude prođe žamor. Zapravo nešto tiše od žamora.
Umro je još jedan, Joso.
Peti muškarac iz Tisnog kojeg će morati pokopati ovaj tjedan. Za život se bori još samo Frane. “Čvrsto virujen da će se Frane izvuć, jedini on”, rekla mi je prije dva sata Tomina sestra na klupici iz crkve.
,,,
Kako odvratno, neiskreno i kičasto izgledaju medalje ispred lijesa kakvog bogatog ili moćnog starca, generala ili predsjednika, a kako dirljivo i moćno ispred bijelog lijesa u kojem je mladić. Tako je sprovod krenuo, prema groblju iznad župne crkve sv. Duha. Kada se kolona razvila rivom, vidjelo se da se okupilo dvije tisuće ljudi, poredanih u koloni po desetak.
,,,
“Jesmo u ratu smo. Dođite koji drugi dan. Vidjeli smo mi da ste drugačiji, niste slikavali šta ne treba, niste vukli ljude za rukav. Čuj, mene je kamerman tija izvuć iz povorke da mu dam izjavu. A hodam za lijesom u kojem mi je prijatelj. Znaš, mi smo ti ovdi svi skupa jako povezani, a još nismo ni svjesni što se dogodilo. Evo, čuo si, prije dva sata je umro Josip, a ne sjećam se razdoblja bez njega, cijelo djetinjstvo. Znaš, da su se mogli spasiti, spasili bi se. Ušli su u taj helikopter najbolji, najjači među nama. Njih nitko nije mogao zaustaviti. Mi smo stvarno bili ekipa, a glavni igrači su sada mrtvi.”
,,,
Nisam toliko informirana o cijelom događaju, tek nešto malo što sam vidjela na televiziji. Ipak bih rekla da nije u redu što sada sve svaljuju na Dražena Slavicu. Smatram da je čovjeku već i preteško što toliko ljudi im na svojoj duši, a sada ga okrivljuju da je kriv on za sve. Uvjerena sam u suprotno. Ipak uvijek je netko morao biti žrtveno janje. Dežurni krivac. Ja sam uz njega, ne znači to puno, ali nešto ipak znači!
Molitve su sada najpotrebnije. I za njega, ali najviše za roditelje, braću, sestre, bake, djedove, prijatelje poginulih. Očito je da su imali ogroman utjecaj na sve mještane jer samo riječi hvale o njima izlaze iz njihovih usta. Gospodine, daj im snage, nauči ih kako preživjeti ovu situaciju! Pogledaj ih, Oče, njihovu ogromnu bol i tugu, slomljena srce. Majko Marijo, zagovaraj ih pred svojim Sinom! Hvala Ti, Oče, jer znam da ćeš im dati utjehu koja im je sada toliko potrebna!!!
A NAŠIM POGINULIM HEROJIMA ....... HVALA NA NESEBIČNIM DJELIMA....
POKOJ VJEČNI DARUJ IM, GOSPODINE....
I SVJETLOST VJEČNA SVJETLILA IM....
POČIVALI U MIRU!
---vama pozdravi i Božji blagoslovi---
MarinaPost je objavljen 08.09.2007. u 21:10 sati.