osjećam kako mi otrovni bršljan malodušnosti obavija vrat...
i steže sve više i više...
ljudi koje volim hodaju oko mene, svatko zauzet svojim mislima korača naprijed u život. ponekad posustajući, ponekad hrabro grabeći u nepoznato.. ali staza koja bi trebala biti popločana sjajnim mramorom, nije niti blizu takve čvrstoće niti izgleda. staza je samo ugaženi putić u šumi snova i očekivanja. trudim se pratiti ih sve, ali nekako ne uspijevam uloviti ritam... ali ništa zato, malo zaostajem i puštam ih neka idu naprijed.. smješim im se dok prolaze pokraj mene i nastavljam sama... u jednom trenutku shvaćam da su odmakli dovoljno da ih ne vidim prepoznati, pa požurim i ja. ubrzavam sve više i više... čini se kao da letim... evo ih! još samo malo.. odjednom, nešto me baci na tlo... u nevjerici otvaram oči i ugledam krv.
krv? odakle.. krv.. tada ugledam malu kapljicu kako pada s moje glave. čelo... pridižem se i spazim malenu pticu kraj sebe... ne miče se. mrtva je.
kako tužno... taman kad sam se počela osjećati kao jedna, ja budem ta koja prekine njezin život. da nisam pokušavala sustići ostale, možda do ovog sada ne bi došlo... a oni. oni su već daleko naprijed. na kraju sam opet zadnja...
ne možeš protiv sudbine valjda.. ali barem sada znam da mogu i ja letjeti. tko zna na kakve će prepreke sve oni naići, ali kad se to desi ja ću biti iza i dostići ću svakog koji zastane na putu... a kasnije, kad se oporavi, možda ćemo ići istim tempom, tko zna.
... malodušnost je nestala. sada žarko želim i ja koračati naprijed u život i reći im svima da paze na ptice... i one lete negdje..
Post je objavljen 08.09.2007. u 20:09 sati.