Što reći o psovanju? Psovanje je dobilo „mjesto“ u hrvatskoj književnosti i rijetko koji Hrvat ne psuje. Počnimo od početka… Kada odrastamo skoro svi čujemo psovke u kućanstvu u kojem živimo. Gledajući malo svoje odrastanje shvatio sam da sam i ja dosta rano počeo psovati, jer kada sam izrekao svoju prvu psovku svi su se smijali i bilo im je fora da neki 3-godišnjak spominje spolne organe.kako ja nisam kužio da je to ružno i kako su se svi smijali na moje lijepe riječi, ja sam još više psovao i oni su se još više smijali. Jednog dana su se prestali smijati i za svoju lijepu riječ sam dobio šamar. Onda sam bio totalno izgubljen i ništa mi nije bilo jasno, prvo se smiju, a onda te tuku. Hello?! Ali dobro, nakon nekoliko šamara sam shvatio da se to „valjda“ ne smije govoriti, pa sam prestao. Kada sam krenuo u školu mislio sam da ako budem psovao da ću u očima drugih ljudi biti odrastao jer su skoro svi odrasli psovali. I tako sam ja bio odrastao i faca dok mi nije mama sa štapom po leđima objasnila da neću prije odrasti ako budem psovao. Kako moja mama radi u školi, a zamisli slučajnosti ja sam išao u tu školu, kada bi ja nešto „kresnuo“ cijela škola bi brujala kako učiteljica Elizabeta ima neodgojenog sina. Naravno, mene nije bilo briga što neke stare babe (mislim na druge učiteljice, ne na svoju mamu) pričaju. Što sam postajao stariji počeo sam shvaćati da nisi cool kada psuješ nego si „necoolturan“. Svejedno sam ja nastavio psovati jer mi je na neki način to bilo fora i još uvijek je. Valjda će se to brzo promijeniti i valjda ću brzo moći izgovoriti par rečenica bez ijedne psovke. Problem kod nas Hrvata je što psujemo sa glagolima (za razliku od drugih naroda koji psuju u frazama) tj. što sve možeš staviti u sve, što možeš spomenuti sve mame, tate, bake, djedove, tetke, sve spolne organe, sve radnje i još puno, puno toga. Kada sve to zbrojiš dobiješ jednu odvratnu psovku. Najgore što stariji ne psuju sa puno riječi nego te psovke koriste mladi naraštaji. Evo, baš sam neki dan prolazio igralištem i neki mulci iz drugog osnovne su igrali nogomet. Neki tip je falio gol, a ovaj drugi mu je „spojio“ psovku što niti jedan zdrav mozak ne može „spojiti“. Ali i oni će valjda jednog dana shvatiti kako nisu face, pa možda prestanu psovati. Ali neću ja nikome soliti pamet, jer bi to bilo isto kao da se slon slonu ruga da ima veliku surlu. Uostalom nitko to ne može promijeniti nego mi sami. Kada mi shvatimo da psovanjem ne postaješ ništa važniji od onih koji ne psuju, prestati ćemo…valjda…
Post je objavljen 08.09.2007. u 18:38 sati.