šok sobu sam viđala samo na tv-u i ti mi kadrovi baš nisu dobro sjedali na želudac...
ovih dana tata mi je operiran, ugrađivao premosnice jer su mu se ispreplele žilice oko srca, pa sam danas išla u posjetu...
prvo sam čekala u nekom ogromnom hodniku koji je jezivo izgledao, ogromna zelena vrata, zeleni zidovi grrrrrrrrrr naježim se kad se sjetim...
čekali smo jedno 2 sata, kad je napokon izašla sestra po nas uvela nas je u neku sobicu u kojoj nas je obukla u one kute, stavila nam kape, masku, i povez preko cipela...
nakon toga slijedilo je pranje i dezinficiranje ruku....koma,kad sam to vidla prestravila sam se mislila sam odustat, ali ipak kad sam došla već u posjetu da i u đem da vidim tatu...
kad sam ušla noge su mi se odsjekle...svi priključeni na sto aparata, čuje se ono bibikanje ma nešto najstrašnije što sam ikad vidjela,sve krvavo svi imaju maske preko kojih dišu štrašno...
od tih svih silnih ljekova i šta ja znam čega tolko se osjeti u toj prostoriji...
tako mi se zavrtilo u glavi da sam mislila da ću umrijet od slabosti...
sestra me izvela van i dala mi času vode, malo sam sjela i bilo mi je malkoc bolje, al ništa značajno,
još uvijek mi ta zgrožavajuća slika u očima...
i jedva čekam kad će tata izaći iz šok sobe
Post je objavljen 08.09.2007. u 17:42 sati.