Nisam našao drugi način, pa ti ovako govorim... Govorim ti da sam shvatio koliko sam pogriješio. Uvezi tebe-U vezi nas... Nisam to uočavao dok nisi otišla jednog dana- s POTPUNIM PRAVOM. I sam bih od sebe otišao da sam mogao... Imam potrebu reći tu koliko si porasla u mojim očima, sad kad te gledam i kad te ne mogu prepoznati... i kad zrak miriše na ono vrijeme kad smo se rastali. Od tada se pitam jeli to zauvijek. Jedino ovako ti ja imam hrabrosti reći što osijećam.. jer ''znaš'' da stvorovi poput mene ne osjećaju... Možda te poslije ovoga ne uspijem ni pogledati, ali želim ti dati do znanja da ćeš uvijek imati nekog tko je na tebe spreman misliti vječno. Nikad te neću zaboraviti... svaki tvoj smiješak... svaki pramen kose... svaku izgovorenu riječ. To nikad neće nestati... uvijek će me sjećati na to kolika sam budala bio... samo sam htio s tobom podjeliti ono što se dugo povlači kroz moj organizam. I sad kad te gledam s njim, mislim samo na to da ne želim da te povrijedi kao ja. Jer će se poslije kajati.. kao i ja. Iako možda ovo ne hsvatiš ozbiljno, znam da u sebi vjeruješ u nas oboje... iako potiho, ali i to je i više nego dovoljno što mi možeš dati. HVALA.
Post je objavljen 08.09.2007. u 14:07 sati.