Marketing
Šumska policija
U Karlin studiju je ekipica svojevremeno zajednički izlagala, a ja ih spominjem zbogradi instalacije drugara, donedavnog susjeda i neposlušnog supruga vrlo naporne pjesnikinje Vjere - Filipa Tureka. Instalacija se zove "Šumska policija". Evo je gore na slici.
Kad sam daklem, vidjela Turekovu Šumsku policiju, od iznenađenja me maltene kapnulo gdje kap već udara. To isto, u brk i u uniformu, odsanjah vlastohipnotično prije zilion godina!!! Moji su šumski policajci izgledali baš k'o Turekovi panduri!!!
Nakon desetak mjeseci konačno sam u gomili prastarih i sto puta preseljenih papira pronašla svoju staru sanoteku iz godine 1991. Evo sna o Šumskoj policiji. Turek i ja smo pri porodu razrezani sijamski blizanci, nezakonita djeca grofa Matijaža koju posvojište dobri ljudi da ih grofica ne pojede. Zato sanjamo isto.
Uspjela je pobjeći od Šumske Policije zahvaljujući pomoći prijatelja Jazavca. Dašćući od iznemoglosti u jarku punom požutjelog hrskavog lišća, iznenada se sjeti da je u bijegu izgubila sve svoje stvari, uključujući i ono najvažnije - svoju bilježnicu!
Znala je gdje su joj stvari ispale: bilo je to na samoj granici jednog gaja u drugi gdje su se ona i Jazavac stuštili nevjerojatnom, paničnom brzinom. Vozila je nečiji stari rasklimani bicikl, a Jazavac je sjedio ispred nje na prečki. Ležeći sada u jarku, prisjećajući se izgubljenog, ona osjeti silnu bol. Što je značilo pobjeći od Šumske Policije bez svoje bilježnice?
"Gospodine Sietz", zamoli Feniks Jazavca (on joj je u povjerenju odao svoje pravo ime) - "vi ste ipak jazavac. Na vas možda neće posumnjati ukoliko su još uopće tamo - biste li bili toliko ljubazni da odete do Granice i pokušate pronaći moje stvari? Moju bilježnicu pogotovo?".
Jazavac je poslušno otišao, a Feniks se osjećala krivom što ga žrtvuje.
Međutim, gospodin Sietz se vratio. Ne sjećam se je li išta donio, ali smo putovanje nastavili smireno što znači da sam ipak dobila natrag vražju bilježnicu i krivnje je nestalo.
San se nastavio u mutnom, usporenom padanju.
Padajući u duboko plavo jezero, usporeno je proletila pored grane na kojoj je ležao Shere Khan.
(Čitala "Knjigu o džungli" pred spavanje).
Iznenada, više nije bilo ni gospodina Sietza, ni šume, ni životinja, ni padanja. Stojim pred Mamom i Očuhom s komadom tkiva koje sam upravo izrezala s vlastitog lica. Posebno mi je žao očnog kapka, ali tada mi Očuh kaže da je moj postupak iznimno mudar te da će mi zbog te geste unuci biti zahvalni. Nazvao je to "odgodom ugode". Mama stoji kraj njega i prešutno se slaže s njegovom procjenom budućnosti.
Feniks se tješi da će lice (prije ili kasnije) ponovno zarasti. Do tada ću ga obmotati svilenom maramom i svijet promatrati jednim okom.
Post je objavljen 07.09.2007. u 23:02 sati.