20.05.2006
Sat je zazvonio i probudio sam se. Kad sam ušao u dnevni boravak primijetio sam osmijeh na majčinom i očevom licu, ali ništa mi baš nije djelovalo čudno, jer viđao sam ih sretne i prije. Dan kao i svaki drugi…
Doručkovao sam i polako krenuo u školu. Prijatelji s kojima sam išao putem, prema meni su se odnosili neobično uljudno. Bili su baš dobre volje, dobro raspoloženi…ili mi se samo tako činilo.
Prolazili smo pokraj jedne kuće odakle se uvijek čula psovka i galama, ali tog dana nije se čulo ništa, ama baš ništa! Za promjenu, otac i majka igrali su se s djecom u dvorištu. Nastavili smo dalje…
Primijetio sam livade, i cvijeće na njima, za koje prije nisam znao ni da postoje. Toliko puta sam prošao tim istim putem, ali nikad nisam posebno obraćao pažnju na to cvijeće i malene životinjice.
Krenuli smo dalje i napokon smo došli pred školu. Sjeli smo na naše staro mjesto i primijetili ekipu koja je odmah pokraj nas sjedila, ali bez cigareta i alkohola u rukama. Stvarno sam se začudio.
Ispred mene su prošla dva dječaka, onako, zagrljeni. To ne bi bilo uopće čudno da se dan prije nisu žestoko tukli. Zazvonilo je zvono i krenuli smo prema vratima. «Sad će opet guranje i ona galama» - pomislio sam. Ali na moje zaprepaštenje, svi su polako ulazili puštajući one druge ispred sebe da uđu prije njih i to bez ijedne psovke, «bez ijednog izgovorenog imena Božjega uzalud»!
Sat je počeo i profesorica je ušla. Ta matematika, koju prije i nisam volio, činila mi se tako laganom, ali mislio sam «pa učio sam sinoć malo, možda je zato»! sati su prolazili i napokon smo krenuli kući.
«Dobar dan!» - čulo se svaki put kad bi netko stariji prošao pokraj nas. Pozdravljali smo mi i prije, ali ne toliko.
Ušao sam u kuću, pozdravio, presvukao se i sjeo sa svojima, koji su gledali vijesti. Novinar je rekao nešto što nas je sve iznenadilo. «Poštovani gledatelji, javljamo da se prekrasne stvari događaju u svijetu! Smanjio se broj ubojstava, skoro ih više i nema. Broj pobačaja je zanemariv, a utjecaj droge na mladež tako je malen, da nije vrijedan spomena. Nema više vandalskih napada, a smanjio se i broj ljudi koji umiru od gladi. Vlasnici trgovina mogu mirno spavati, jer provalnici su nestali! Prestala je proizvodnja alkohola i cigareta, a i nestala je jedna opaka bolest, sida! O ostalim vijestima, obavijestit ćemo vas u našem slijedećem javljanju.»
Nekakva neobična sreća javila se u meni. «Pa ja živim u raju!!» - uskliknuo sam. I tako, pun poleta, izljubio sam roditelje, zahvalio dragom Bogu na svemu što mi daje i pošao spavati.
Slijedeće jutro, kad sam se probudio, vidio sam osmijeh na majčinom licu. Pomislio sam da me očekuje isti dan kao i prethodni…sve dok nisam izišao na ulicu.
Opet psovka kod one kuće, cigarete i alkohol u školi, droga se ukorijenila među mladež. Mladi sve više uništavaju svoje živote. U školi opet guranje i vrijeđanje imena Isusovog. Na vijestima su javljali: «Mnogobrojna ubojstva i pobačaji u svijetu. Ljudi nemilo uništavaju živote drugih. Svakim danom sve je veći i veći broj djece koji umiru od gladi…» Izgasio sam televizor, jer nisam više mogao slušati te strahote. Onako razočaran, otišao sam spavati.
Tek tada sam shvatio da je sav taj divni svijet bio samo jedan prekrasan, teško ostvariv san. I kad bi se svi ljudi držali deset Božjih zapovijedi, svijet bi izgledao kao iz sna! Kao iz mog sna! Baš takav!!
Marin Karačić/frama.ba
Post je objavljen 07.09.2007. u 18:00 sati.