Naravno da nije bilo tako kataklizmično kao što sam mislio da će biti. Razlog tome su četiri okolnosti:
1. Najmlađe čedo klonulo na samom ulasku u auto i spavalo cijelim putem (do naplatnih u Lučkom)
2. Smokibel terapija
3. Srednje čedo se nije uspjelo izvući iz sjedalice (zbog čega se nervozno meškoljio prvih sat vremena te je nakon što je popustila Smokibel terapija urlao zadnjih pola sata puta).
4.Najstarije čedo je bila previše zauzeta spašavanjem uha grla, nosa, a posebice kose, od nervoznog srednjeg čeda da bi se stigla igrati (iako je bilo pokušaja)
Posljedično, niti ženski zakoniti model Pellene nije doživila nervni slom već se pretežito kesila zajedno sa glavnom Pellenom. Moram samo napomenuti da se istakla u nekoliko situacija, a posebice kada je naložila da se bez odgađanja na prvoj benzinskoj pribavi Smokibel. Što je i učinjeno kod Šibenika, čime je umirila atmosferu u vozilu sve do Male Kapele.
Možda se pitate što je smokibel terapija. Vrlo jednostavno. Date djeci vrećicu smokija i idućih pola sata-sat vremena čujete samo hrsk-hrsk sa zadnjeg sjedišta. Sva nervoza netragome nestane. Bolje nego korištenjem normabela.
Jedina prava drama se odvijala između Karlovca i Zagreba, kada je srednje mi čedo potpuno izgubilo živce zbog neuspješnih pokušaja da se izvučeiz proklete sjedalice, te se pokušalo svim silama izvući, tako da se na kraju okrenuo licem prema naslonu i čelom zabijenim u naslon u jecanju zaspao. Čim smo stali na naplatnim (naravno) probudilo se najmlađe čedo, gladno ko vuk sa Svilaje u veljači, te sukladno raspoloženju zavijao na mjesec sve dok nismo ponovno krenuli.
Zaključno mogu samo zaključiti da smo dobro prošli ovaj put.
Ponovilo se.
Post je objavljen 07.09.2007. u 16:15 sati.