Osjećam se kao netko spreman za put kroz shumu,
s pinklecom na ramenu, ne prevelikim,
kaputom relativno dobrim
i cipelama kožnim, koje ne bi trebale prokišnjavati.
Pitanje je hoće li shuma biti dobra prema meni,
hoće li me štititi u trenucima koji budu pomalo zastrašujući
ili će još više zašuštati svojim granama i lišćem,
braniti mi prolaz malim puteljkom.
Hoće li me uhvatiti nevrijeme i natopiti mi kaputić kishom
pa ću bolesna negdje zastati i ostati?
Hoće li biti dovoljno svjetla kroz krošnje da vidim kamo idem
ili će mi onemogućiti i to malo sunčevih zraka koje bi mi trebale pomoći?
Hoću li umočiti noge u kaljužu uz put pa mokrih nogu promrzla hodati
i svaki korak doživljavati kao veliki teret,
žuljati mekanu kožu stopala nenavikla na rane
ili će cipele izdržati do kraja i suhih nogu me dovesti na proplanak?
Hoću li znati kamo trebam ići ili ću izgubiti orijentir i tapkati na mjestu?
Hoće li mi sadržaj pinkleca biti dovoljan za proći put do kraja
ili ću ogladniti putem i žaliti što sam nedovoljno pripremljena krenula na put?
Hoću li odustati na nekom dijelu puta ili ići do kraja?
Hoće li mi ptičice praviti društvo putem ili neću čuti glas živog bića uopće?
Hoću li moći izdržati samoću na tom putu ili će biti netko tko će me čuvati?
Hoću li...?
Post je objavljen 07.09.2007. u 15:24 sati.