Kako su teški ovi dani. Vraćam se kući s posla i nikuda mi se ne žuri, nitko me kod kuće ne čeka. Tina je popodne u školi, tata još radi i soba je prazna. Ti si me zvijezdice uvijek dočekala i pričala mi kako ti je bilo u školi, što ste radili i novo naučili. Zatim bi napravile nešto za ručak, napisale zadaću pa onda na ples, ili na engleski. Uvijek smo nešto radile zajedno. S kim da mama sad sjedi i uči tablicu množenja. Tako sam se veselila da ću s tobom opet sve to proći što i s Tinom, pa onda vidjeti koliko ste različite, kako svaka ima svoj način i učenja i snalaženja i izražavanja.
Tako te ponekad osjetim kraj sebe živu, kao da ti čujem glas i vidim jasno tvoje tople zelene oči. Jednostavno pomislim što bi mi sada rekla da si tu kraj mene. Gledam tvoj pisaći stol, u njemu još uvijek stoje knjige za drugi razred. I tu si stala. I nikad nećeš ići u treći razred, ni peti ni osmi. Tvoje slikovnice stoje na polici i posebno se uvijek sjetim Bambija. Nju smo ti morale Tina i ja čitati stalno ispočetka. Kada smo ju kupile Tina ti ju je prva čitala. Negdje na polovici knjige ti si počela plakati, a Tina nije odmah to primjetila. U jednom trenutku je shvatila da ju više ne slušaš već da tiho jecaš i pitala te zašto plačeš? Rekla si joj da ti je žao što je Bambiju mama umrla. I tako si plakala i kada sam ti ju ja čitala, i uvijek si tražila da počnem ispočetka kada dođem do tog dijela kao da si mislila možda drugi put neće pisati isto, možda će Bambijeva mama preživjeti.
Tako sada i ja vrtim taj prokleti utorak po glavi, da sam ti barem................ili da je prije...............a možda da smo.......da je samo sekundu.............
A sve je tako uzalud.
I to je nešto što ne mogu razumijeti i prihvatiti.
Ja sam uvijek znala reći da nema tog problema koji se neda riještiti. Za sve postoji neka nada, neki izlaz, neki odgovor i rješenje. Mora biti.
No u meni više nema ni nade ni izlaza ni odgovora ni rješenja, ostaje samo ova duboka agonija.
"Živjeti" bez svog djeteta.