Marketing
B kao Belfast. B kao borbena zona.
Nije, ali nije ni da nije.
U jednom trenutku svakako jesam osjetila da područje nije sigurno. Belfast. Sjeverna Irska.
Za početak, sve šta vam treba je: avion. Odnosno da dođete u Republiku Irsku (ili drito na aerodrom Belfasta, ili preko Irskog mora trajektom), i da rentate auto, ako može van sezone jer će vas dobro ocariniti tijekom ljeta, jer Amerikanaca ko pljeve, njih 40 milijuna, s visokim čarapama, kaki hlačama, baseball kapama i turističkim vodičima, je došlo u zemlju odakle su im pobjegli anoreksični preci.
Dalje trebate prebaciti eure u irske funte, i pripremit se za vožnju koja traje oko 2 i pol sata.
Sam ulazak u Sjevernu Irsku neće biti nešto posebno impresivan. Naime, granice više nema. Nema je zadnjih 10 godina, a do tada je bila jedna od najzaštićenijih na svijetu. Jedino što ćete instant uočiti kad se domognete Ujedinjenog Kraljevstva na Zelenom otoku je to da se asfalt promjenio. Sastav asfalta je drugačiji i nekako je grub i pomalo je crvenkaste boje.
Belfast, inače na irskom: Béal Feirst, znači ''pješćana utvrda na riječnom ušću'', i u njemu živi oko 280 tisuća ljudi.
Na prvu mi uopće nije bio zanimljiv, zapravo, je, ali na onu tugobniju stranu. Jer se ulazi kroz radničke četvrti, i stvarno je grad nekako siv. Ni sam centar ne blista okupan suncem, ali grad svakako ima povijest. Zapravo, najbolje od svega i je kad putujete i kad vas mjesto iznenadi, a da vam prva konotacija nije ''Sunday Bloody Sunday'', ali nije ni daleko od toga.
Parkirali smo se u centru, a ispred nas se nalazio Hotel Europa, koji je u razdoblju od 1970-1994, bio bombardiran 33 puta. IRA zaslužna. Nalazi se na svjetskim top ljestvicama najnesigurnijih hotela na svijetu (do 1994). Mada top ljestvice ne postoje. Ali najnesigurniji je bio.
Odlučili smo obić grad busom. Belfast city tour. Kako nas je vozač opelješio, 12 funti karta, Sean je htio ispast pametan pa mu je bacao neke pošalice i trikove, kao haha, ali je ovaj imao tetoviranu lastavicu na ruci, znači odsjedio je svoje u buksi, little jail bird, i nema taj šta valjda nije čuo u svom životu. Ja sam mu dala čokoladicu, meni se nasmijao. 'Where do you come from?' Hrvatska. 'Aaaaaaa.' Ali mislim da nije znao di to je.
Kako je grad smješten na rijeci Lagan, konstrukcija velike plave ribetine je nešto što ćete prvo ugledati.
A dalje ide priča. Belfast je mjesto gdje se Titanic osmislio, izgradio i porinuo 1912. Rijeka Lagan koja ulazi u Irsko more je bila perfektno mjesto za izgradnju najvećih brodova onog doba (i Titanicova sestra Britannica se tamo gradila), a Belfast se smatrao najvećim brodogradilištem na svijetu, koje je onomad zapošljavalo preko 35 tisuća ljudi.
Turistička zajednica grada je osmislila da će do 2012. napraviti novu maketu Titanica, i od grada napravit veliko turističko mjesto.
Ipak, na rijeci Lagan se nalazi žičana žena koja podsjeća da nije to baš sve tako kako se doima. Predstavlja mir između Katolika i Protestanata. Koji još uvijek nije miran.
U tom gradu, bez obzira što te neće sad upucati na sred ulice, jer ga godišnje posjeti do 7 milijuna turista, ne osjećaš onu dozu šušura i rezigniranosti spram određenih stvari koju ćeš osjetiti u Dublinu. U Dublinu moš biti ko muha bez glave, to jest sada, mada su oni prije itekako bili gladni kruha, i to prije 20 godina. A tek prije 15 godina, kao i mi, Belfast je ''službeno'' prestao imati bombaške konotacije. I to ne u odjeku javnosti, već u realnoj situaciji. Medijski je još dugo bio eksponiran.
Zapravo, tek s Good Friday Agreement-om, iz 1998., su se Republikanci (Katolici) i Lojalisti (Protestanti) dogovorili oko nečega. Da će sve probleme rješavati na krajnje diplomatski, demokratski i miran način. Ipak, IRA (Irish Republican Army) nije pristala na to. Sve do 2005. kad su se oglasili da je to kraj ere koja je promicala ratnu kampanju, te da će od tada raditi na tome da svoja sredstva usmjere isključivo prema političkim i demokratskim programima koji će imati jedino sporazumne zaključke, te da se oružje više neće upotrebljavati.
I eto mutavih turista. Nas. U CitySightSeeing Belfast busu. Idemo obilazit protestantske četvrti.
I tu sam se osjetila kao u naočigled mirnoj, a zapravo ratnoj zoni. Naime, protestantski dio grada je baš sjeban. Svaku večer u 7 sati vrata četvrti se zatvaraju, nekad turisti imaju ''sreću'' da ih puste busevima kroz kvart, nekad nemaju, ovisno kako su raspoloženi. Mislim, neće turisti ostat zatvoreni unutra, već ih neće pustiti u kvart. A 10metarski željezni zid i bodljikava žica onemogučavaju izlaz iz kvarta, koji nije dražestan pupoljak svibanjski.
Prvi zid je bio sagrađen početkom '70tih, a sada se protežu kroz nekih 15 kilometara.
Osobno, fotić sam digla samo u situaciji kad sam vidjela da na ulici nema nikoga, jer nisu baš pretjerano prijateljski raspoloženi. Mislim, bi vi bili? Da vam dođe horda turista, u busu, i da vas škljocaju fotićima. Na jednom semaforu, smo taman stali ispred puba, i to baš kod te ulice: Shankill Road, koja je špica lojalista i gdje se nalazi većina murala (u cijeloj Sjevernoj Irskoj ih ima oko 2 tisuće, i smatraju se simbolom te države).
Par muškaraca nas je pogledalo i pokazalo srednji prst. Neki su se počeli derat, par žena je odmahivalo rukama, a Sean je popizdio, ja sam popizdila jer je on popizdio, a nisam se tako osjetila otkad je rat kod nas prestao. Bilo mi je samo da bus ponovno krene.
Da, izgledali su mi agresivno, a sad ako dobijete taj dojam na prvu... Bila bi i ja da živim tamo. Omeđena žicom i zidom, u konstantnom konfliktu s katolicima koji žive kilometar dalje.
Ali imaju taj prgav stav. Ulice su im obljepljene britanskim zastavama, nabijaju ti na nos da je Belfast dio Ujedinjenog Kraljevstva, a ne slobodne Irske, žive zatvoreno, a vjerojatno se tako i ponašaju: jer je to zaista sve još svježe.
Tek prije 2. godine je IRA odlučila imati ''pacifistički'' pogled. Je, na papiru, i službeno među pripadnicima te skupine, ali mentalno, kolju se oni još uvijek. Animozitet se osjeti, a taman kad sam pomislila, jebote, ajmo dalje, ajmo van, došli smo do zgarišta, gdje su bili neredi, tjedan dana prije našeg posjeta.
Nije ugodno.
Katolički dio grada je pomalo pitom. Nekako pust, ali pitom. Ima murala, i onih koji su strogo postavljeni protiv Busha, protiv svih velesila koje ugnjetavaju narod. Cijeli grad ima taj neki štih, sad bio ti u onom elitnom dijelu, centru, dokovima ili opasnoj četvrti.
Ma ima se tamo šta vidjeti, nije da nema, samo taj cijeli moto koji turistička zajednica zastupa: novi Belfast, zapravo, po meni, još uvijek nije stao na noge. Jer ti moš doć u grad totalno prazne glave o svemu što se zadnjih 40tak godina tamo događalo, pa ćeš opet osjetiti neke turbulencije u zraku. U stavu ljudi.
Jedna od zanimljivosti je ograda bolnice. Napravljena je kao DNA. I u centru grada je smješten prekrasan Belfast City Hall, i Belfast ima izvrsne fakultete. Itekako nije zanemarivo da ih godišnje posjeti 7 milijuna turista, a znate koliko im ostave? 325 milijuna funti, a zbog toga što turisti dolaze, oko 16.000 ljudi u Belfastu ima posao.
Isto tako, zbog blizine 2 aerodroma, Belfast se smatra jednim od najposjećenijih gradova u Europi, i to na 2 dana, odnosno preko vikenda.
Do 2012. namjeravaju napraviti, kao što sam napisala Belfast - city of Titanic, te namjeravaju napraviti Obel Tower, koji će kao biti najveći neboder na otoku, i isto tako imaju najveću rastuću ekonomiju u Velikoj Britaniji.
Ali su isto tako odbijeni kad su se natjecali da 2008. predstavljaju europski grad kulture. Zašto? Zbog nedavne nasilne prošlosti.
Mada, sam upoznala dosta, dobro ne mogu reći dosta, ali znatan primjer Iraca iz Sjeverne Irske. I drugačiji su od onih iz Republike Irske. Nisam osjetila to neko neprijateljstvo, jer oba grada su procvjetala. Dublin puno više, jer se u njega danonoćno ulaže, toliko da su se neke vrijednosti u Dublinu izgubile, pitanje je hoće li se to ikad više nadomjestiti s nečim kvalitetnim, mada stega Crkve pod čijom su čizmom bili, ne spada pod crticu – poželjno. Ali Dublin se pomalo na neki način izgubio.
Ali pričala sam o Sjevernim Ircima. Osvješteni su, i to poprilično. Nekako ih možete pogledati s više strana, nemaju tu neku jednu dimenziju koju sam dosta često vidjela kod Iraca iz Republike. Puno više znaju, zbog tih religioznih konflikata, više vide cjelinu, ako me razumijete. Mada nisam nikad bila u razgovoru gdje bih osjetila natruhe a ti si iz Dublina, ti si iz Belfasta, no, vjerojatnost je da ovi sjeverno misle da ovi u Dublinu nisu ništa prošli. Što je i svojevrsna istina. Nisu rat. Ali jesu neimaštinu. Ali zemlja je takva. Škrta. Tako da su se ovi borili i s Engleskom, dok se Republika više borila sa nekim svojim unutarnjim čimbenicima.
Dok obadvije nisu počele ekonomski cvjetat.
Ali kao i na svakom putovanju, moraš vidjet da bi znao.
I dok smo mi izlazili iz grada, okinula sam svoju zadnju sliku (mada sam dvije posudile s neta). Pijanac.
Frendek. Koji nas je par sati ranije skoro pretuko na ulici. Delirium tremens. Šta'š.
No, ne mogu reći da smo i mi drugačije izgledali te večeri, kad smo se vratili u Dublin. :)
Post je objavljen 08.09.2007. u 18:36 sati.