mala djevojčica je sjedila na livadi ispred svoje kuće.gledala je u nebo i razmišljala o ovome svijetu, dali će ona dugo živjeti, kada će se stati na kraj n jenoj bolesti, hoće li ikada biti sretna s nekim tko ju iskreno voli i unatoč tomu što nije kao drugi...
ali imao je netko do kojeg je njoj bilo stalo samo nije znala dali je i njemu stalo do nje. tako je ona svaki dan sjedila i razmišljala, uživala u svježem zraku i vjetru koji joj je puhao u lice, onako svjež. voljela je prirodu i htjela je iskoristiti svaki dan zato jer je znala da neće moći još dugo.znala je.i to ju je bolilo.bila je tužna.
jednoga dana dok je djevojčica tako sjedila stazom je polako prošetao jedan dječak. ona je vrlo dobro znala tko je to. pratila ga je pogledom nadajući se da će se dječak okrenuti i doći do nje.ali nije.nadla se da će ju barem samo pogledati ali nije. i zbog toga se djevojčica još više rastužila, bilo joj je teško i još više ju je zaboljelo njeno malo, dječje srce. ali ona nije znala da je dječak svaki dan prolazio onuda, da se svaki dan sakrivao iza stabla i gledao ju svojim velikim očima.on je znao za njenu bolest i želio joj se približiti.svaku je večer molio da djevojčica što prije ozdravi, da sjedne pokraj nje...
tako su prolazili dani i dani..djevojčica je znala da se bliži onaj dan.još uvijek je bila tužna.gledala je oko sebe kako se vesela i rumena djeca igraju okolo.željela je biti poput njih.zauvjek rasterećena svojih briga i svoje tuge. već dugo nije vidjela dječaka, a toliko ga je željela vidjeti, toliko ga je željela voljeti...zapravo ona je znala da ga voli.... već je padao mrak.prve zvijezde su zablistale na nebu. djevojčica je ubrzo morala kući. znala je da je ovo možda posljednji pogled na tu livadu, posljednji pogled na svijet...već se digla s trave kada ga je ugledala. trčao je prema njoj... malo prije nego što je došao do nje stao je. počeo je polako hodati dok joj se nije skroz približio. nježno je primio njenu krhku ruku i u nju stavio cvijet...mali žuti cvijet...s livade. primio ju je za ruku i šutio. i ona je šutila. samo su hodali tiho, tiho, ne želeći prekidati tu predivnu tišinu ispunjenu radošću i ljubavlju dvoje djece...
odjednom je niz djevojčičin obraz potekla mala suza neprimjetna, ali dovoljno velika da je on primjeti i da je svojom toplom rukom obriše s njenog obraza...ona je morala otići, zauvjek.ali bila je sretna.sretnija od sve djece na ovome svijetu. najsretnija.kada je došla kući majka ju je zabrinuto gledala bila je blijeda, bljeđa nego ikada. i majka je znala što se sprema. suznim očima je pogledala svog muža. i on je razumio, odmah je sjeo u auto i odveo djevojčicu u bolnicu, želeći znati zašto njegova kćer ne ispušta iz ruke jedan mali žuti cvijet koji je žario ljubavlju, ljubavlju koju nikada nitko nije osjetio. kada su stigli djevojčica je hitno otpremljena u svoju bolničku sobu..doktori su činili sve što su mogli...
djevojčica je zaspala sa smješkom na licu a doktori su bili uvjereni da joj ne preostaje ništa manje od još par sati života. Pokraj kreveta na kojem je djevojčica spavala nalazio se uređaj
na kojem su pipkali djevojčičini otkucaju srca…pipkanje je postajalo sve tiše i tiše dok nije skroz prestalo.
Ujutro pokraj kreveta, bio je maleni uvenuli žuti cvjetić…
ovaj post napisan je za sve one koji ne vjeruju u prave iskrene ljubavi, i za one koji nemaju nade, za one poput mene.
Post je objavljen 06.09.2007. u 14:44 sati.