Stvarno neznam kako da nazovem ovaj post. Više naslova mi se motalo po glavi, ali naslov i nije toliko važan. Jedostavno sam htjela pisati o tome kako neki ljudi druge lakoizbace iz svog života i kako je teško oprostiti nekome i reći mu kakav je on zabravo u tvojim očima. Ja živim od danas do sutra jer nikad se ne zna što se meni ili nekome iz mog života može dogoditi. Zato se trudim da moji bližnji znaju što mislim i osjećam za njih. Isto tako znam da je nekim ljudima do kojih meni nije previše stalo jer su me povrijedili nećime u životu i slično stalo još uvijek do mene.Zato te iste osobe znaju da sam im oprostila to što su mi napravile, to čime su me povrijedile, ali da svejedno ne mogu biti super s njima kao prije, ali nije ni da ih ajmo reći mrzim iako je to stvarno teška i jaka riječ. Ipak, neko vrijeme su bili u mom životu i usprkos tom lošem što su mi doninjeli, imala sam s njima i lijepih trenutaka i dijelila sam s njima svoj život i jednostavno ih ne mogu potpunoizbaciti iz njega. Ok, priznaem, postoji 1 osoba koju sam potpuno još davno davno izbacila iz svog života potpuno. Ali da mi se danas npr. javi i ja porazgovaram s njom i primjetim da se promijenila i d ajoj je iskreno žao zbog onog što mi je napravila, oprostila bi joj i bila bi si s njom ok. A ona mi je stvarno napravila štete u životu i ja još dan danas osjetim posljedice od nje koju ne vidim i ne čujem već 9 godina.
Ne znam za vas, ali ja jednostavno ne želim otići s ovog svijeta a da netko misli da ga mrzim, a ne želim ni otići a da neki ne znaju koliko mi znače.
Moja obitelj zna da ih sve volim bez obzira na sve. Kolko god sam mami, seki ili tati bezobraznih riječi rekla oni znaju da ih volim, kao što i Zoki to zna. I drago mi je zbog toga.
I na kraju svega, ljudima koji radi nekog svog ponosa i koje čega samo tako izbacuju ljude iz svog života...razmislite 2 puta.
UPDATE: Danas je i Hyundai uginuo :( :( :(
Post je objavljen 06.09.2007. u 10:09 sati.