Postoje dani (kao onaj jučerašnji)
kad imam osjećaj da meni dragi ljudi iz života koji nisu više 'ovdje'
pokušavaju javiti mi se
komunicirati
podsjetiti me
izvući osmjeh na moje lice...
I koliko god sama sebe uvjeravam
kako je sve to samo slučajnost i nemoguća varijanta
kroz hrpu sitnica
(između adresa ljudi s kojima trebam u poslu kontaktirati izvučenih iz nekakve baze podataka odjednom ime poznate osobe, kao da je živa, blješti;
hod i izgled slučajnog prolaznika ispred mene u gradu, na suncu, isti;
osmjeh iz gomile toliko poznat da pomisliš prije nego se okreneš i pogledaš da je ta osoba ovdje;
u izlogu knjižare velikim slovima ispisano prezime;
papirić u džepu mantila, sadržaja koji me podsjeti, zaostao iz nekog davnog vremena;
san;
bliska rodbina te osobe koju inače ne sretnem godinama;
boja kojom vidim i doživljavam istu),
pojavljuju se na raznim mjestima
i griju mi srce, toplo, nježno,
kao da govore kako sve to od 'gore' vide,
kako nikada nisam sama,
i kad mislim da jesam :)
Post je objavljen 06.09.2007. u 09:47 sati.