Da se ljutimo? Na koga? Na sebe? Na druge? Na okolnosti? Možemo, ali nam to neće pomoći. Ljutnja je posljedica i izraz nemoći.
Da utonemo u očaj? Ništa nam ne vrijedi, iako to često činimo. Očaj je sredstvo samozavaravanja. Njime se pred sobom pravdamo zbog bijega od onog sa čime se ne želimo součiti. Jako opasno sredstvo jer očajem sebe ukapamo sve dublje.
Da očekujemo da će netko drugi umjesto nas rješavati naše probleme? Zašto bi to itko činio? Ako vjerujemo da je netko to obvezan u ime ljubavi ili prijateljstva, imamo vrlo egoistične i izrabljivačke predstave o prijateljstvu i ljubavi. Ima tu još nečeg vrlo lošeg. Očekivanjem da drugi sve riješe činimo sebe ovisnim i slabim.
Da se pretvaramo kao da problemi ne postoje? Da okrenemo glavu na drugu stranu, kako ih ne bi vidjeli? Nesreća je što će nas tad svom silinom udariti u leđa, tako da ostanemo bez daha. Uostalom, u dubini duše znamo da problemi nisu nestali zato što smo odlučili da ih ne primjećujemo. To nas znanje žulja i tišti. Čovjek je biće koje sebe rado i često laže a da, zapravo, nikada ne uspijeva sebe potpuno uvjeriti u vlastitu laž.
Da konkretne nevolje prikrivamo i prekrivamo nekom općom, sveprožimajućom patnjom? Time ništa nećemo postići, osim što će nam život izgledati gori nego što jest. Problemi ostaju neumoljivo konkretni, nemilosrdno određeni. Zašto pribjegavamo trikovima kako bismo izbjegli otvoreno suočavanje sa problemima?
Svako zašto povlači još jedno više zato.
Zato što strahujemo da nećemo uspjeti sa problemima izaći na kraj. Mogli bismo se obrukati, od toga strepimo.
Zato što, kao izuzetne osoba, kakvom sebe doživljavamo, vjerujemo da imamo pravo biti izuzeti – pošteđeni neugodnosti, teškoća i nevolja kakvim su izloženi "obični" ljudi. Tada probleme doživljavamo kao nepravdu, kao uvrjedu. Kao osporavanje. Kao napad.
Zato što nas mnogi problemi prisiljavaju da se promjenimo kako bismo ih riješili. A to je ono što ne želimo, a to je ono čega se bojimo.
_Josip_
Post je objavljen 05.09.2007. u 18:25 sati.