Vani je tmurno. Hladno. Napokon my kind of weather. Volim kada pada sumrak i tjeskoba se razvlači po ulicama nagovještajući skoru hladnoću. Sjedim na prozoru i gledam prvi list koji će pasti i usrećiti me svojom malom beznačajnom smrću. Tek tada postajem svoja. Godišnja doba nose moja raspoloženja, moje nutarnje stanje, moje depresije i njihove smiraje. Ali ponekad, kao da i ih i život izmjenjuje - proljeće, ljeto, jesen, zima. Ne uvijek jednako duge, ne uvijek paralelno s prirodnim, ali tu su, ne može ih se zanemariti. Volim kad se poklope. Kada zrak miriše tamno crveno i toplo, a vjetar donosi nordijska jutra i u sumrak. I sve polako postaje tamnije, toplije, sporije... dok polako ne utone u san. I tada sam nekako najviše - ja. Sigurna, uljuljkana u tišinu jesenjeg dana, melankolična, tiha, indiferentno sretna.
And love's light blue
Led me to you
Through all the emptiness that had become my home
Love's lies cruel
Introduced me to you
And at that moment I knew I was out of hope
Kao zaljubljena. Omamljena. Ali nekako moćna. Nezaustavljiva. A sada, sada sam kao djevojčica sa šibicama - umorna, iscrpljena, tužna, nemoćna. Zima više nije romantična, tiha, mirna, zastrašujuće čarobna u svojoj hladnoći i gracioznosti. Sada je zima kao i sve oko nas - prljava, ljepljiva, gola, suha, smrdljiva i poluraspadnuta. Nekada je priroda umirala dostojanstveno. Sada je smrt izložena. Postavljena na pijedestal da svi vide, da svi osjete smrad truleži. I to je ono što me rastužuje. Nije stvar samo u zimi, stvar je u životu, u ljudima. Ništa više nije skriveno. Tajno. Zaštićeno. Ostavljeno na miru. Svaka kap šarmantne zagonetnosti je ubijena, smrskana, zgažena. Estetika ružnog je uzela malo previše zamaha, ako se mene pita. A ja sam poput zime. Hladna. Tiha. Melankolična. Divna. Pomalo okrutna. Za mene je ljubav poput zime. Oštra. Prekrasna. Polagana. Meka. Ponekad pahuljičasta. A ponekad smrtonosna. Teško se prilagođavam ovom mlakom i kaotičnom godišnjem dobu u koje smo zaglibili. Prebrzo je za mene. Premlitavo. Teško hvatam dah...
Love's icy tomb
Dug open for you
Lies in a cemetery that bears my name
Love's violent tune
From me to you
Rips your heart out and leaves you
bleeding with a smile on your face
Da mi je samo stići do tamo. Onda bi se možda kockice posližile. U miru. U tišini. Mraku i ugodnoj hlednoći koja grize za obraze. Kao kad uronim u vodu, sve nekako postaje lakše, gotovo bestežinsko. Netko mi je davno rekao da sam dovoljna sama sebi. Možda je u tome problem? Možda je moja jesen, moja divna zima, samo prečica za moju osamljenost. Moju obožavanu osamljenost. Neka vrsta utočišta? Neka vrsta mazohističkog utočišta u vlastitoj boli. Boli, ali ako te ne boli, onda nisi sretan. Ako ne boli, ne osjećaš ništa... A ako ne osjećaš, ne postojiš, zar ne?
Kill me
I begged and love said no
Leave me
for dead and let me go
Kill me
I cried and love said no
Kill me
I cried and love said no
Ne znam ima li smisla išta što sam ovdje napisala... Misli su zapetljane, teško je pratiti nit. A i dugo nisam pisala. Ne mogu započeti bilo kad. Sumrak je, nekako, moje vrijeme. A ima li ljepšeg sumraka od jeseni...
Post je objavljen 05.09.2007. u 12:01 sati.