Evo mali zadatak - imate tachno 10 sekundi da kazhete chiji je ovo citat - i ako mozhete to bez pomoci "google"-a, onda je super.
„A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.”
Interesantno, upisala sam mu ime u wiki i izbacilo je tako puno verzija - mislim, textovi su slichni, nije da ima ko zna shta novog u nekoj od njih, nekako se chak jedna na drugu nadopunjuju. A jezici su totalno razlichiti. NIje mi jasno samo kako sam uspjela prochitati vecinu... Zbunjujuce. Ja se pitam chak i da li bi on sam - on koji je imao briljantan um, moc besprijekorne analize i izrazhavanja u mikro-prezicnom maniru -pitam se da li bi mi on mogao objasniti o chemu se radi. Jer meni vishe nishta nije jasno. Situacija me totalno podsjeca na vir - vuche me, vuche, i shto sam blizhe, to sam i dublje i to me jache vrti u krug, u krug i dole... I dublje i blizhe i sve vishe u krug...
Neki dan sam s kolegom prichala o tome kako djeca ne chitaju knjige. Danas mi Makedo poslala Dezhulovicev text. Pa boga im, kad se zamislim nad situacijom, ni meni se nishta vishe ne chita.
Mi smo balkanci unikalna pojava, ne znam da li da pripremim peticiju da nam pomazhu i chuvaju nas kao ugrozhenu vrstu, ili da zamolim da nas fino i lagano zabrane, kao one E330 i slichne tvari... Kao shtetne materije. Jer mi od svega napravismo sprdnju. Od jezika, od knjizhevnosti, o drzhavi i da ne govorim... Mislim - zbog nas treba sve definicije iz korijena promijeniti. Ama sve...
Chudim se da li da ustanem ili da odustanem. Treba i mene ukinuti. I zabraniti. Kao onog shto su ga prvo u njegovoj kuci zabranili da bi mu time otvorili vrata svijeta i uchinili da mu knjige u roku odmah budu preveden na bar 15 svjetskih jezika, od kojih bar 5 balkanskih.
Mislim, toliko smo nestabilni, da nam je jedina konstanta promjena i - bar u zadnjih 15 godina - raspad je nasha stihija. Toliko smo nestabilni, da mi nije jasno shta strani investitori tu trazhe, chemu li se nadaju. Te strane investicije mi se chine kao naivna umjetnost. Kao kad se plavusha ofarba u crno. Eto tako mi se to sve chini.
Nama prvo ne valjaju drugi, jer su takvi i onakvi. Onda ne valjamo ni mi sebi, jer shto bismo se mi od drugih odvajali?! Poslije nam ne valja ono shto je bilo, osim ako nam ga nisu nasilno oduzeli, a ni tad nam bash nije bilo jasno. Samo daj ti nama dobre ekonomske uvjete i onda cemo biti sretni i zadovoljni. Sistem vrijednosti... Ma dje ba?!...
Htjeli bismo da nas poshtuju, a sami sebe pogazismo. Nishta se nismo promijenili, osim na gore. I tonemo tako fino, laganini... Koliko nas zna o chemu je on pisao? Ali ne pitajte google, molim vas! Interesuje me jesmo li ishta upamtili, osim onog pitanja istorijskog koji je Vedad Spahic zadao pochetkom 90-tih: "Hocemo li i dalje gimnaziju zvati njegovim imenom?".
A onda - ako smo se icheg sjetili - ocutimo "nek mu je vjechna slava i hvala!"... Onako, bez povoda...
„Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.”
Post je objavljen 05.09.2007. u 00:07 sati.