U trenutcima opće nacionalne žalosti za poginulim vatrogascima na otoku Kornatu, dok su mnogi razboriti ljudi s oprezom pristupali tumačenju cijeloga zlosretnog slučaja, a javnost u šoku iščekivala nove vijesti strahujući za život ranjenih, neki su – čak i prije nego je započela istraga – vrlo neodmjereno i grubo, kao u vremenima "socijalističkog morala" – pozvali na odgovornost "one koji su mlade ljude poslali u vatru".
Da apsurd bude veći, počevši od "spasitelja" Stipe Božića (čije napore i žrtve u Gorskoj službi spasavanja nitko ne može dovoditi u pitanje i radi čega zavrjeđuje posebno poštovanje), preko najviših uglednika javnoga života, do političkih čelnika, poput predsjednika države, isti su ljudi iste izjave ponavljali cijelo vrijeme, iritirajući mnoge te potičući od početka tinjajuće tenzije, posebno u obiteljima poginulih.
Zato nije čudno što je Vatrogasna zajednica odmah odlučno odbacila tvrdnje da su "na otoku Kornatu vatrogasni zapovjednici poslali ljude u smrt". Čulo se također da je nedopustivo prejudicirati nečiju krivicu dok se ne napravi temeljita analiza i provede istraga. To više što su vatrogasci, kako je istaknuto, odgovorni i s požrtvovnošću, riskirajući svoje živote, obavljaju svoj posao.
Naravno, premda život ima najveću vrijednost i ne treba srljati u nerazborite i nepotrebne opasnosti, a krivca za tuđu smrt svakako treba kazniti, razumljivo je zašto su jučer iz samoga vrha Hrvatske vatrogasne zajednice izjavu o "nepotrebnoj avanturi" nazvali neprimjerenom i neodgovornom, naglasivši da je "obveza vatrogasaca odazvati se svakom pozivu za gašenje vatre". A to je istaknuo i premijer Sanader, naglasivši da je vatrogastvo težak, odgovoran, ali i častan poziv te da je junaštvo naših vatrogasaca neprijeporno.
Bez namjere da ikoga branim ili napadam, smatram da je "u ovom strašnom času" najvažnije isticati upravo tu dimenziju požrtvovnosti i svijetao primjer vatrogasnih junaka. Zato je za pohvalu što ih je biskup Ivas nazvao doslovce - svjetionicima! Međutim, kao da se netko želio staviti u ulogu Nerona koji je u kršćanima tražio krivca za paljenje Rima. Umjesto razboritog smirivanja strasti i sućutnog tješenja obitelji poginulih te isticanja herojske žrtve vatrogasaca, ponavlja se jefino, neozbiljno i neodgovorno lupetanje o traženju krivaca. Oganj medijskoga vraga paklenog iz dana u dan potpaljuje tenzije i podmeće nove vatre mržnje, zbunjivanja i atmosfere linča.
Ima još mnogo posebnosti u ovoj tragediji. Nikada dosad nije se vatrogascima posvetilo toliko medijske pozornosti, pa ni kada su herojskim naporima uspjeli ugasiti najteže požare, kakvih je ovoga ljeta bilo mnogo. Zanimljivo je također da nitko od onih koju su osudili naš "vatrogasni avanturizam", nikad ni jednu riječ nije izustio protiv tzv. adrenalinskih sportova, od kojih su mnogi opasni po život.
Zatim, paradoks je da su u isto vrijeme članovi GSS-a morali spašavati dvoje tzv. paraglajdera koji su se srušili kod Sinja. U kakvoj su to humanitarnoj misiji oni bili i zašto nitko ne osuđuje njihov avanturizam? Zar zato što je to turizam i donosi profit? A kako bi ti isti reagirali da je poginuo vatrogasac npr. pri skidanju mačke sa stabla?
Smatram važnim istaknuti i to da su sve neprikladne reakcije također potpuno - nekršćanske. Zaboravlja se ili se ne zna da je vatrogasno geslo - VATRU GASI, BRATA SPASI! – duboko kršćanski utemeljeno, tj. izvire iz samaritanskog duha evanđeoskog milosrđa i solidarne ljubavi prema bližnjemu. Zanimljivo je da čak i biblijski Stari zavjet opominje da i neprijateljeva magarca treba podići kad padne pod teretom. U ovoj našoj tragediji kao da su magarci osjetili potrebu da na ljude nabace nepotreban teret.
Na kraju, mislim da se u ovom kontekstu ne smije zaobići ni reakcija tzv. dječje pravobraniteljice da se maloljetnik nije smio izlagati opasnosti! Iako je riječ o humanitarnoj akciji. S druge strane, ima mnoštvo antihumanitarnih akcija u kojima sudjeluju djeca i mladi, a televizija ih prenosi - pa nitko javno ne izražava zabrinutost niti upozorava na manipulaciju. Tako, malenu dječicu smiju već zlorabiti u manekenske svrhe; maloljetnice smiju biti missice (čime se regrutiraju za potencijalne elitne prostitutke!) – pa nitko ne reagira. Na naličju pak te druge strane, djecu se ne smije "maltretirati" nikakvim radom, ali zato se ona smiju puna tri ljetna mjeseca dosađivati, snifati ljepilo, opijati se, tulumariti cijelu noć, raditi što ih je volja, itd...
Dakle, u liberalističkom okruženju, u "kulturi smrti" i "diktaturi relativizma" djeca mogu biti sve, samo istinski heroji i sveci ne?! Zato samo kršćanin, i usred bijesa, svjestan da je za čovjeka rješenje svih zagonetka i zemaljskih tajna samo u Bogu, pa s povjerenjem u Njega mirno prihvaća i najteže križeve, razumije što jednom narodu i zemlji, "spaljenoj" mnogim ratovima, mržnjom i povijesnim nedaćama, može značiti "spaljena ljubav" mnogih (vatrogasnih) mučenika!
Post je objavljen 05.09.2007. u 00:05 sati.