Putovali smo mračnim i hladnim beskrajem. Zaboravili smo na ljubav i na jedinstvo naših duša, a zajedno s tim zaboravom pali smo na kušnju okrutne sudbine. Zaboravili smo sve što nas je nekada vezalo i potpuno ispunjavalo. Našli smo se na okretištu sudbina i naši su se putevi polako počeli razdvajati i sve više udaljavati. Padale su teške riječi i pogledi su postajali sve hladniji, a njegova ruka postajala je sve grublja i udaljenija . Oči mi više odavno nisu svjetljele kao nekada, a usne su mi zaboravile na smijeh i na poljupce. Tijela su nam podrhtavala ali ne od strasti ili ljubavi već od straha, hladnoće, izdaje možda i laži. Nade za nas više nije bilo i čini se da ta nada u našim životima nikada i nije postojala. Sada smo samo putnici života sa strahom u srcima i mržnjom u očima. Bez mogućnosti da volimo i da budemo voljeni i bez sposobdnosti da nekog učinimo voljenim. Postali smo robovi života i obične bijedne igračke sudbine i potpuno zaboravljene sjene.Sada smo samo mrzovoljne biljke bez imena i sna. Zapravo dvije uklete duše sa sjećanjima i davno zaboravljenim maštanjima.
Post je objavljen 04.09.2007. u 19:18 sati.