Marketing
Borba za sreću
Lucija Stamać: «Mala sirena», roman, Profil, Zagreb, 2004.
Ja, inače, obožavam prozu Lucije Stamać. Prije dosta godina ugodno me zaprepastio njen roman «Muke po Veneri», učinio mi se taj tekst neobično hrabrim, i neobično originalnim za ondašnje naše literarne prosjeke. Njen drugi roman, «Labud», oborio me s nogu, i dandanas ga smatram remek-djelom, jednim od dva najbolja hrvatska romana u zadnjem desetljeću (a koji je drugi, ostavimo za drugu priliku). Sjećam se kako sam bio ljut na pogovor, u kome je jedan Nedjeljko Fabrio nevjerojatno bezobrazno pokušao umanjiti sjaj Lucijina romana, zaključujući tek nuzgredno kako će «od te male možda nešto biti». Željno sam očekivao što će biti nakon «Labuda», i neugodno se razočarao svojevremeno pročitavši odlomak iz novog romana Lucije Stamać u jednom od brojeva, čini mi se, «Teme». Zar da se moja ljubimica, nakon genijalnog romana o Heleni Trojanskoj kao svevremenom simbolu prokletstva spola i ljepote, spušta na razinu banalnog tinejdžerskog «tulum od jutra do sutra» štiva? Bio sam zabrinut.
Slučaj je htio da sam tek ovih dana pročitao «Malu sirenu», vrlo brzo i vrlo željno, i oh, kako sam odahnuo! Oh, kako sam bio u krivu s brzopletom procjenom na temelju jednog malog odlomka u «Temi»! S druge strane, nisam ni toliko kriv. Mogli su odabrati neki drugi odlomak! Jer, Lucija Stamać (čujem da je u međuvremenu promijenila ime i prezime, da se sada zove Lucia Leman) je napisala još jedan izvrstan roman, ostala je vjerna svojim temeljnim idejama, ali ih je predočila na potpuno drukčiji način, s temeljito drukčijih polazišta.
«Mala sirena» se površno može predstaviti kao roman o odrastanju, sazrijevanju i traganju za identitetom. Kažem: površno, jer sve u romanu govori suprotno od tih stereotipnih premisa. Glavna junakinja jest vrlo mlada, oko šesnaest joj je godina, ali je zrelija, samosvjesnija i samosvojnija od cjelokupnoga svoga okruženja. Nipošto nije izgubljena, osim u spoznajama, koje se već dosadnim ritmom smjenjuju iz epizode u epizodu, da bi ju svijet oko nje mogao prihvatiti, da bi tu samoživost, energiju, talent, ljubav, naprosto mogao samo podnijeti, bez ljubomore i bez inercijske represije. U prvom dijelu romana, čije se epizode razliježu na relaciji dom i obitelj – škola, vršnjaci i profesori – ulica, društvo, supkultura i ljubavnici, junakinju bismo, da ne znamo o njoj da je izuzetno pametna, izuzetno disciplinirana za ciljeve koje sama sebi postavlja, te izuzetno obrazovana, mogli doživjeti kao buntovnicu, možda čak i kao razmaženo derište. Ali ne. Čitava je njena okolina njoj potpuno inferiorna, a njena je neprilika što se u traganju za nečim ili nekim sebi sličnim, pomalo nepromišljeno upušta u emocionalne i čulne avanture.
Dom i škola glavne su točke o koje su oslonjene poluge ugnjetavanja što ih naša junakinja trpi. Ono što doživljava u školi još je i razumljivo, ali dom i obitelj «Male sirene» prava su mučilišta i mučitelji, a vrlo ironično ispada što ta obitelj slovi kao kulturna, intelektualna, ugledna, je li, a zapravo ili uspješno prikriva iskonski primitivizam, ili pak – ne trpi konkurenciju u jednoj prerano duševno osamostaljenoj djevojčici. «U redu, snosit ću konzekvence, no nije me briga», reagirat će ta djevojčica kad na njezine akte buntovništva temeljne institucije društva uzvraćaju represijom. U takvom ozračju, glavna nam junakinja biva simpatičnom i čitajući roman u sebi je hrabrimo neka ustraje u svojoj tvrdoglavosti, bar do punoljetnosti, ali ona ne može toliko čekati, upušta se još dublje, sve do fizičke boli i tjelesnim posljedicama na koje reagira gotovo jednako kao i prema «društvenoj nepravdi». Nije ju briga. Tu ju malo počinjemo sažalijevati, no u drugoj polovici romana «Mala sirena» nam priređuje iznenađenje: uz baletnu stipendiju koju si je sama osigurala, ona odfrkne u Francusku, u Bretanju, u drugi svijet, u, čini se, potpuno drugačiji život. Spašava se, tako se nadamo.
Ali, tada postaje jasno čemu ona tinejdžersko-novovalna prva polovica romana, lepršava priča o prepametnoj curi koji svi gnjave jer je pametnija i ljepša od njih. Kroz bretonsku polovicu romana postaje jasno da je životna priča «Male sirene» priča o maltretiranju, ugnjetavanju, omalovažavanju, nasilju koje boli i kad nema fizičkog kontakta. Čudno ali i začudno biva kada iste ili slične pojave i ljudska ponašanja od kojih je naša junakinja pobjegla, ona zatiče i u tom zapadnom civiliziranom svijetu, u tom kulturnom društvu, u kojem se ponovno bez ikakve zaštite treba tvrdo boriti ne samo za uspjeh nego i za osobnu sreću. Umjesto bezbrižnog djetinjstva i rokerske mladosti, «Mala sirena» sama je sebi priuštila odiseju kroz izazove egzistencije i emocija. Kroz te bitke ona ne prolazi bez žrtava, ono što je ne ubije ipak je poprilično osakati, ali kako se roman primiče kraju, nekako se sve više nameće pitanje: ta cura, toliko je toga prošla prije dvadesete, što će s njom biti za koju godinu ili koje desetljeće? Što su joj to učinili? Što to zapravo rade svakome od nas?
Post je objavljen 04.09.2007. u 16:09 sati.