Pablo Picasso
Gospođice iz Avignona
Romar (Tin Ujević)
O voi che per la via d' Amor passate,
Attendete e guardate,
S'egli e dolore alcun, quanto il mio grave.
Vita Nuova
I
Neću da bude imena
za mojih suza pakao
i čađu moga krimena.
Ako sam često plakao,
svijetu sam grč sakrivao
i nisam duše takao.
Ako sam često snivao,
ja nisam sebe pojao,
i nisam zvuk uživao.
Ja sam se sebe bojao
i zla sa mnogim čarima,
i strah me skupo stojao.
I kad sam bos, s romarima,
po golom trnu gazao,
ni mladima, ni starima,
Ja nisam rane kazao.
II
U kazni mesa, dugom hodočašću,
dok snatrim bijelu vječnost slavna zida,
-s krivom ili s pravom-ridam: past ću, past ću,
od jedne hijene što mi grudi kida,
od jedne žene s dušom i sa strašću.
Ona je ponos i gubitak vida,
a ja je žudim slašću ili čašću,
i ljubav nema koprene ni stida.
-Jer šta da glumim uzdah Parsifala?
Ako je drhtaj rosna kap na listu,
čista je ljubav majka ideala,
i svetkovina dlijetu ili kistu:
Njoj kojoj ne znam Imena sva hvala
za moju luku u prostranom Hristu.
Tako piše hrvatski pjesnik Tin Ujević te nas ostavlja u nedoumici ingenioznošću još jedne iz niza pjesama moderne umjetnosti uokvirenih u zbirci Lelek sebra. Što sad uopće to znači? bit će vaše očekivano i opravdano pitanje. Riječ romar dolazi od latinskog naziva za glavni grad Rim Roma te je nastala u srednjem vijeku kao sinonim za one koji idu u Rim, tj. hodočasnike vječnom gradu. Izraz lelek može se shvatiti kao tuženje, jadikovanje, ili kao plač dojenčeta, a sebar je stari hrvatski naziv za roba, moguće u vezi s latinskim servire, tj. engleski serve.
Uvodna strofa usvojen je citat na talijanskom jeziku iz djela Vita Nuova Dantea Alighierija kako je to i navedeno, no sam Dante nije originalan tvorac tih stihova, već je to talijanski prepjev biblijske knjige Lamentationes (Tužaljke) koja se donedavno pripisivala Jeremiji proroku, a sad je njeno autorstvo predmet spora. Prepjev tih dirljivih stihova na hrvatski glasio bi:
O vi što putem ljubavi prolazite,
osvrnite se i pogledajte,
ima li boli kao što je moja bol.
I sad bi netko mogao uz objašnjenje naslova zbirke, uvodni citat, i naslov i tematiku pjesme sve povezati u žalosnu perspektivu jedne velike tužaljke, plača i žalosti te jednostavno sve ostaviti na tomu. Ovakav zaključak, nepotrebno je reći, bio bi krajnje neuputan i nezreo čin, posve nedostojan za jedno umjetničko djelo. Kao prvo treba uvidjeti bohemsku perspektivu koja se metaforički proteže kroz prvu pjesmu, njene uzroke i posljedice (za mojih suza pakao... /ako sam često plakao.../ako sam često snivao...) gdje se sukladno jeziku umjetnosti suza i plač ne mora shvatiti doslovno, već kao simbol hiperaktivnog intelektualca, pjesnika, umjetnika općenito.
Sav naboj artističkog htijenja i blagog hipotetičkog opravdanja kulminira upravo u četvrtoj strofi:
Ja sam se sebe bojao
i zla sa mnogim čarima,
i strah me skupo stojao.
Ovdje me tok Ujevićeve misli, ili bolje, moje misli na njegovu misao, nezaustavljivo podsjeća na vrijeme u kojem živimo, na ovo sparno ljeto, točno stoto koje prolazi od onoga ljeta 1907. kad je Pablo Picasso u vrućem podrumu neke zgrade na Montmartreu (po legendi gol) završavao sa stvaranjem jednog od najznamenitijih artističkih dostignuća svih vremena, slike Gospođice iz Avignona. Zanimljivo da su istraživanja pokazala kako je Picasso u pripremi za to djelo načinio mnoštvo skica na kojima nije vidljivo samo pet gospođica, nego i dva muškarca, jedan mornar i jedan student medicine, moguće doktor koji nosi karton u ruci što zajedno upućuje na nekakav moralistički karakter slike u skladu s umjetnikovim poznatim strahom od smrti i bizarnim strahom od sifilisa budući da je bio čest gost europskih bordela. Picasso će stoga ukazujući na misteriozno-fantastičan karakter umjetničkog djela izbaciti muškarce iz svojih skica te tako odabravši isključivo pet žena sliku naziva Bordel, a kasnije će dobiti naziv Gospođice iz Avignona kojeg autor nikad nije usvojio.
Dajmo si sada slobodu mašti jer to je, vjerujem, jedna od poruka i Picassove slike i Ujevićeve pjesme, imajmo na umu umjetnički jezik Baudelairea, te nezaobilazne ličnosti pod čijim utjecajem je pisao Ujević te tako raspoloženi promotrimo zadnje dvije strofe Ujevićeve pjesme Romar. Nemojte držati da ključ razumijevanja umjetnosti, tog tako širokog i kompleksnog pojma, leži u autobiografiji umjetnika jer onda ćete doći do zaključka da Ujević pod romari misli sjemeništarci, a Picasso pod gospođice prostitutke što može i ne mora biti istina, ali svakako nije sva istina, tj. nije s time sve završeno, dapače tek je započelo. To svojski potvrđuje i Picassovo kategorično negiranje svakog tumačenja njegova djela te izjava da slika živi isključivo po svojoj legendi, a tako i negacija onog što je dokazala rekonstrukcija njegove slike i skica, ne govori li sve to isto što i: ni mladima, ni starima,// ja nisam rane kazao.
A što je to uopće revolucionarno na Picassovu platnu te se smatra prekretnicom u povijesti umjetnosti? Nedostatak perspektive, zanimljiv prikaz oštrih, geometrijskih likova na ženi, velike izbuljene oči i još toga što bi mogao nesumnjivo bolje opisati kritičar likovne umjetnosti, a što je meni, laiku na to području, uglavnom nepoznanica. No, ono što vidim kao očitu poveznicu između ovog slikara svjetskog glasa i našeg pjesnika iznimne veličine (kojeg, uzgred rečeno, bez obzira što god tko mislio, smatram itekako dostojnim komparacije s Picassom), a što ćete i vi lako uvidjeti posebno u drugoj Ujevićevoj pjesmi (II) jest femme fatale, fatalna žena, i s njom naravno povezana ljubav. Ujevićeva ljubav je posebna priča, o čemu sam pisao još u prvom postu, te je kao takva predmet rasprave i divljenja, još neodređena i nešto tajanstvena (sukladno i Picassovu poimanju umjetnosti), makar je većina književnih kritika smatra fiktivnom; a Picassova je žena presudan element u povijesti umjetnosti, u aktu lišena većine svojih seksualnih atributa, dojke su joj pretvorene u krivulje, a usta i nos u rezove, naga, a oduzeta spolnosti svaka kao da ispitivački gleda u nas, ona dovodi u pitanje samu bit ženske i ljudske spolnosti, i na neki način, kao i Ujević sa svojom pjesmom, ostavlja nas u nedoumici.
Bez obzira, dakle, kojim putem ovi umjetnici dolaze do pitanja žene, do pitanja ljudske seksualnosti koja je neizostavno važan element psihe, oni nam ostavljaju ljepotu u formi umjetničkog djela koju treba pokušati razumjeti, a ja vam za to nudim jednu teoriju jer kako kaže Picasso: Teorije su laži koje nam pomažu vidjeti istinu, a na vama je da sami osjetite nešto od poruke koju oni šalju.
Zanimljivo je još istaknuti da su povjesničari umjetnosti naišli na vrlo moguć utjecaj afričke umjetnosti na Picassa pri stvaranju ovog djela, no on je, po svoju, kategorički negirao bilo kakvu vezu te im konačno značajno odbrusio: Afrička umjetnost? Što je to?
Ipak, u svjetlu novijih dokaza koje je pružila njegova ostavština post mortem iz niza bilješki, skica, i fotografija, sumnje stručnjaka bile su potvrđene. Ovdje je ključan element, koliko sam imao priliku zapaziti, simbolizam kojim Afrika zapanjuje Picassa, te on stavlja npr. zareze mjesto usta što je simbol, dapače samo jedan od simbola koji više nego simbolično vežu slikarstvo i poeziju, te dvije ionako nerazdvojive umjetnosti.
Post je objavljen 04.09.2007. u 13:32 sati.