Drustvo,
Vi kojima sam javila za ovaj blog znate što treba znati. Sad šibam 4 odjednom, a ako bude više (da bar!), tu će se naći. Hvala što ste mi napunili baterije, pomakli me s mrtve točke, uključili i sve po redu... Evo sad:
VI GOSPOĐO
Treba naučiti potpuno novi osmijeh
Kad postaneš
Vi gospođo
Izbaciti iz ormara šašave zaborave
Namirisane slutnje i uvrijeđene pokušaje
Neka ostanu samo
Mekane stare cunje
I one ravne cipele u kojima
Vi gospođo
Manje žulja
Treba naučiti sve kutove svjetlosti
I smjestiti se u najtopliji
Zatvoriti prozor kad susjed klimne
Vi gospođo
Uz svoj novi polagani uspravni osmijeh
I pozdraviti zahvalnost ako se javi
Čvrsto zatakni najdraže ja
Pod kapke
I priznaj
Sad ste na redu
Vi gospođo
31. 08. 2007.
NIJE STVAR
u ladici
u glavi
u imenu
u pički
čak ni materinoj
ni u banani
niti u postupku
rasprave
nema je
nije tu ni bila
a ipak si je izgubila
u treptaju oka
dok okreneš glavu
zagledana u nešto što je moglo čekati
ti nesmotrena
šlampava žena
tako sigurna da znaš što je na njoj
i u njoj i oko nje i kako stoji
čak i kad ne znaš izgovoriti
je ne sais quoi
u kričavom šlafroku premećeš i brundaš
ali samo u mislima
smrznuta
na ledu
ostavljaš otiske na čaši
i tako znaš
da si ipak tu
1. 9. 2007.
IZDAJA
Više mi nisi prijateljica.
Napustila si me promišljeno, mučki
Bez pozdrava
Tako postupno da uopće nisam primijetila
Kad su se naši jutarnji pozivi –
Jedino tebi sam mogla ispričati što sam sve sanjala
Jedino sam s tobom vjerovala da je san mogućnost, pitanje dana
– prorijedili
I skratili
I postali
Što ćemo večeras, pa sutra, pa prekosutra, pa
Čujemo se
I knjige si mi odnijela
Jednu
Po
Jednu
Nekom drugom si obećala netko drugi čita
A tako i pjesme filmove
Bilježnice
pune naše budućnosti
Onu skupu haljinu koju smo dijelile, jednom ja, jednom ti
Nož je bio kad si se prestala sa mnom
smijati
Onda sam posumnjala
Ali nisam htjela vjerovati.
Kad te nazovem, pričaš
Kamo ideš s kim ćeš se naći što ćete raditi te večeri
Sutra
Prekosutra
Za vikend
Na ljeto
A ja popodne ispijam kavu
S onima koje zanima
Što sam danas kuhala.
I kad te vidim u gradu
Vitku
Golih ramena
Kosa ti blješti pod suncem neonom svijećama u mraku
Raspričanu s novim prijateljicama,
Okrenem glavu,
Postiđena.
Dođe mi da vam priđem, i kažem
Ne vjerujte joj ništa
To je prevrtljivica
Ostavit će vas
Promišljeno mučki
Bez pardona
Čim shvati da sjedite u gaćama do pupka kupljenim u Nami
I da vam je udobnost grudnjaka važnija
od lakomih pogleda
A možda i prije toga.
Da, ona je
Lakoma
Površna
Možda i priglupa
Ona hoće
Traži
Zahtijeva
Uzima
Ne pita
Troši
Krade kad ne daju bez pokrića
Na šarm
Osmijeh
Obećanje
O kojem uopće ne razmišlja...
Ali onda spustim glavu i odem dalje
Neprimijećena.
I bude mi tako žao što te nisam
Više voljela.
2. 9. 2007.
IZVJEŠTAJ
Kod mene
Ništa novo
Gledam van i mislim si
Što ću danas
Ulicom šetaju
babe s kolačima
Kapa nebeska je nisko
Miševi znaju da će pokisnuti
u rupe su se zavukli
U daljini tutnje vozovi
I nijedan ne kasni
Sad je već kasno za novi list papira
Ili plakanje
Prašina se slegla
Sat napinje žicu
I još malo pa će otkucati
Kao što vidiš
Kod mene sve po starom
Sve manje pameti
Sve manje ludosti.
3. 9. 2007.
MAČKA IZ KOFERA
Rekli su, "Gospođo, to je
vaša osobna stvar,
niste jedina, takvih je tisuću, milijun,
bezbroj vas ima..."
Nevažnih, dakle, jer
osoba nije važna
ne vrijedi osobito
ni osobno
ni kao životna pojava
općenito
ni jedna u milijun
ni bezbroj nas.
I zaista je tako, znam,
Znaju i drugi ali se brane
junačkim desetercem
ili utjehom ljubavi
Koju ja nisam nabavila
Nikada
Pa čak ni kad je bila na rasprodaji
Kao ni mnoge druge stvari
Koje bih sad voljela imati
Neka bar stoje u ostavi
Za nedajbože
Ta krama kojoj smo htjeli vjerovati.
Ali imala sam mačku
Svugdje sam je sa sobom vodila
U koferu
Mislila sam da voli
Biti moja
I uvijek sa mnom
Na putu
Moja mekana topla mačka iz kofera na stranome putu
I onda sam jednoga dana
otišla iz sobe nekim poslom
utabanom stazom nove obaveze
i ostavila otvoren kofer
i moju mačku u njemu
pospanu
sklupčanu
prede kad je dirnem
I nisam je našla kad sam se vratila
Nigdje
Svugdje sam gledala
(Osim na cestu)
Sve sam pitala
Dugo sam dozivala
Nitko nije znao
Davno
Pa sam otišla
Lakšega kofera
I znala sam da je nema
Ali sam i dalje gledala pod auto, u tuđa dvorišta, podrumska okna
Zamalo sam uzela drugu mačku
Već sam je grlila,
Ali znala sam
Nije moja.
Htjela bih s nekime pričati
o svojoj mački
Pitati
i čuti odgovor koji ne boli.
Ne mogu
jer je osobno.
Ali je sanjam
Visoko na nepoznatoj grani
Među pticama
i drugim mačkama
njih milijun
Ušiljenog brka pikira moju sjenu
i nije nimalo tužna.
4. 9. 2007.
Post je objavljen 04.09.2007. u 12:13 sati.