1991.
(5.I.) Policijske postaje u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Gračacu, Korenici, Donjem Lapcu, Dvoru na Uni, Vojniću i Hrvatskoj Kostajnici otkazale su poslušnost Ministarstvu unutarnjih poslova (MUP) RH i ušle u sastav tzv. krajinskog Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP).
(9.I.) Predsjedništvo SFRJ naredilo je da se u roku od 10 dana moraju razoružati i raspustiti sve oružane formacije, koje nisu u okviru oružanih snaga SFRJ.
(17.I.) Zbog iračke okupacije Kuvajta, Saveznici (29 zemalja) započeli su vojnu intervenciju na Irak (Pustinjska oluja); do 27.II. Irak je poražen.
(20.I.) Ministri obrane i unutarnjih poslova Republike Slovenije i Republike Hrvatske potpisali su dogovor o međusobnoj vojnoj suradnji.
(23.I.) U Beogradu je došlo do (prvog) susreta između predsjednika Tuđmana i Miloševića.
(24.I.) Američki ambasador u SFRJ Warren Zimmerman poručio je predsjedniku Predsjedništva SFRJ da SAD neće prihvatiti angažiranje vojske protiv demokratski izabranih institucija vlasti.
(25.I.) Na televiziji je prikazana emisija Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj, koja je trebala poslužiti kao podloga uvođenju izvanrednoga stanja.
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti preimenovana je u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU).
Predsjedništvo SFRJ nije se složilo s prijedlogom Srbije da se dopusti intervencija JNA u Hrvatskoj; Sobranje Makedonije izglasalo je Deklaraciju o suverenosti i neovisnosti Makedonije.
(II.-III.) Novi mitinzi Srba po Hrvatskoj, na kojima se odbacuje Ustav RH te prijeti Hrvatima i hrvatskoj vlasti (Knin i Vukovar - 2.II., Beli Manastir - 6.II., Dalj - 24.II., Bobota, Mirkovci, Trpinja, Borovo Selo - 9.III.)
(13.II.) Ured predsjednika RH odgovorio je Vuku Draškoviću, predsjedniku srbijanske pročetničke stranke SPO, na njegovo optužujuće pismo hrvatskom predsjedniku.
... Možete li navesti ijednu ranjenu ili ubijenu žrtvu, ijedan metak ispaljen od organa sigurnosti ili ijedno ime Srbina stradalog u zatvorima demokratske države Hrvatske? Nadamo se da se ne zauzimate za ljude iz terorističkog podzemlja u kakve spada uhićena Arkanova grupa. Ali čak i onda kad bi bili sasvim u pravu da su hrvatskom vodstvu 'potčinjene povampirene aveti Endehazije' ... 'teroristi i umobolni ljudi', od Vas bi se očekivalo da svoj neprikriveni prezir ne proširujete na cijeli hrvatski narod. (...) Čini se da je Vama jedino logično i normalno da hrvatskom narodu takve uvjete diktira Srbija. Povijest je pokazala da Srbija nije bila sposobna da se ni 'moralno, ni civilizacijski, ni vojnički, ni razumski' nametne Hrvatskoj. Vrijedi li uopće Vama, s predrasudama s kojima nastupate, ponavljati povijesne činjenice da je hrvatski narod sam svoju slobodu, ustajući protiv fašizma pa i protiv NDH stvorene u okviru Hitlerovog imperijalnog poretka iz rata - prije nego što je Srbija oslobođena od partizanske vojske, bugarske vojske i Crvene armije - izišao sa 5 od 9 armijskih korpusa NOV-a? Znate li uopće (želite li znati?) da je u najpresudnijim bitkama na Neretvi i Sutjesci bilo najviše Hrvata? Odakle Vam ili bilo kome pravo na starateljstvo nad Hrvatskom i hrvatskim narodom, na razoružavanje njezine Teritorijalne obrane uoči slobodnih izbora, na prijetnje Hrvatskoj dobrovoljačkim odredima iz Srbije i Crne Gore, na dreku zbog naoružavanja legalnih organa hrvatske policije? Vrijedi li uopće bilo kakav argument protiv mržnje s kojom Vi i Vama slični pobornici velikosrpskog ekspanzionizma nastupate? (iz odgovora Ureda predsjednika RH)
(22.II.) Sabor Republike Hrvatske prihvatio je Rezoluciju o razdruživanju sa SFRJ i Rezoluciju o zaštiti ustavnoga poretka RH te naglasio da u slučaju kolizije sa saveznim zakonima prednost imaju republički (istu odluku znatno ranije donijela je Skupština Slovenije).
(28.II.) Samozvano Srpsko nacionalno vijeće SAO Krajine usvojilo je Rezolucija o razdruživanju od Hrvatske i ostanku u Jugoslaviji zajedno s ostalim narodima i republikama koje prihvaćaju zajedničku državu.
(1.III.) Policajci srpske nacionalnosti zaposleni u MUP-u RH, zajedno s mobiliziranim rezervistima, upali su u policijsku postaju u Pakracu i razoružali sve policajce Hrvate.
(2.III.) Specijalne jedinice MUP-a RH protjerale su srpske ekstremiste iz Pakraca; na pakračke trgove i ulice izašla su oklopna vozila JNA, no hrvatska policija je zadržala nadzor nad gradom.
To je bio prvi veći sukob hrvatskih redarstvenih snaga sa srpskim ekstremistima. Srbijanski mediji raširili su glasine o stradanju i pokolju Srba u Pakracu i Hrvatskoj; takve lažne glasine demantirao je (4.III.) i Savezni (jugoslavenski) Sekretarijat unutrašnjih poslova (SSUP ).
(5.III.) Pod pritiskom srpskih paravojnih postrojbi velik broj hrvatskih građana srpske nacionalnosti napustio je Baranju; namjera akcije bila je stvaranje dojma o ugroženosti Srba u Hrvatskoj.
(13.III.) Predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman razgovarao je u Zagrebu s delegacijom Srba iz SDS-a za Slavoniju i Baranju; razgovori su ponudili nadu da će Srbi iz Hrvatske prihvatiti RH kao svoju državu.
Jugoslavenski ministar obrane, general Veljko Kadijević, potajice se u Moskvi susreo s generalom Jazovim radi kupnje sovjetskoga oružja i radi dobivanja podrške od SSSR-a za pučističke planove JNA.
(15.III.) Nakon velikih demonstracija u Beogradu (9.III.), u kojima je intervenirala i vojska, na sjednici Predsjedništva SFRJ vojni vrh zatražio je uvođenje izvanrednog stanja; dramatičnim glasovanjem to su onemogućili predstavnici Hrvatske, Slovenije, Makedonije i BiH (presudan je bio glas predstavnika BiH, Srbina Bogića Bogićevića).
(20.III.) Europska zajednica zauzela je stajalište da su unutarnje i vanjske granice Jugoslavije nepromjenjive (princip Završnog akta iz Helsinkija, 1975.).
(25.III.) Predsjednici Tuđman i Milošević sastali su se u Karađorđevu (Srbija).
(28.III.) U Splitu je održan prvi susret šestorice predsjednika republika SFRJ o razrješenju krize.
Ni tada, ni na sljedećim susretima (Beograd - 4.IV., Brdo kod Kranja - 11.IV., Ohrid - 18.IV., Cetinje - 29.IV. i Sarajevo - 6.VI.), kao ni na posebnim susretima Tuđman - Milošević - Izetbegović, nije postignut sporazum i spriječen rat.
(31.III.) Specijalne jedinice MUP-a RH vratile su NP Plitvice pod nadzor legalnih redarstvenih snaga RH; u sukobu s naoružanim srpskim teroristima, koji su prethodno (28.III.) zauzeli to područje, poginuo je Josip Jović iz Aržana kod Imotskog - prva žrtva Domovinskoga rata (Krvavi Uskrs).
Na područje Plitvica razmjestile su se snage JNA i zaposjele teritorij koji su pobunjeni Srbi zacrtali kao dio srpske "Krajine"; takva taktika (povezanost pobunjenih Srba i JNA) nastavila se i u sljedećim mjesecima.
(IV.) Na mitinzima Srba u Hrvatskoj, Hrvatima su prijetili srbijanski političari: četnički vojvoda Vojislav Šešelj u Borovu Selu (14.IV.) i srbijanski poslanik Milan Paroški u baranjskom selu Jagodnjak (20.IV.); nakon mitinga u Jagodnjaku hrvatska policija uhvatila je, a zatim pustila četničkog vojvodu Vojislava Šešelja (23.IV.).
Ovo je srpska teritorija i njima (tj. Hrvatima) mora biti jasno da su oni dođoši. Prema tome, tko god vam dođe i kaže da je ovo njegova zemlja, taj je uzurpator, taj je došao da ubija i tog imate prava da ubijete kao kera pored tarabe! (iz govora Milana Paroškoga iz Srbije u baranjskom selu Jagodnjaku, na teritoriju RH)
(1.IV.) Takozvano izvršno vijeće "SAO Krajine" u Korenici je donijelo odluku o ujedinjenju s Republikom Srbijom. Prema velikosrpskim planovima u tzv. SAO Krajinu trebale su ući općine Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja i Pakrac te sva srpska naselja koja su se pripojila jednoj od ovih općina i ona koja se ubuduće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja.
(5.IV.) U Zagrebu se sastao Inicijativni odbor za osnivanje Srpske narodne stranke, koja je trebala predstavljati one Srbe u Hrvatskoj, koji priznaju Hrvatsku kao svoju državu (stranka se zalagala za kulturnu autonomiju Srba u Hrvatskoj i dijalog); za predsjednika SNS-a izabran je Milan Đukić.
Osnovana je Narodna zaštita - nenaoružana obrana građana Hrvatske.
(12.IV.) Stvorena je operativna jezgra buduće hrvatske vojske - Zbor narodne garde (ZNG); započele su pripreme za ustrojavanje četiriju brigada ZNG.
Legendarne hrvatske gardijske brigade, uz specijalne postrojbe MUP-a i MORH-a, podnijele su glavni teret u obrani i oslobađanju Republike Hrvatske: Prva gardijska brigada - Tigrovi, Druga - Gromovi, Treća - Kune, Četvrta - Pauci te kasnije ustrojene Peta - Sokolovi, Sedma - Pume, Osma (lako-jurišna) - Orlovi, Deveta - Vukovi.
(16.IV.) Na proslavi ramazanskoga Bajrama u zagrebačkoj džamiji prisustvovali su predsjednici Hrvatske i BiH - F. Tuđman i A. Izetbegović.
(24.IV.) Prema prvim rezultatima novoga popisa stanovništva, u Vojvodini je (na 21.506 km2) živjelo 1.151.357 Srba, 340.960 Mađara, 168.858 Jugoslavena, 74.232 Hrvata, 63.941 Slovaka, 44.716 Crnogoraca, 38.880 Rumunja, 24.895 Roma, 21.552 Bunjevca (Hrvata), 17.887 Rusina, 16.642 Makedonca, 6079 Muslimana, 2959 Albanaca, 2563 Slovenca, 2057 Ukrajinaca, 1866 Šokaca (Hrvata) te 13.402 "ostalih".
U odnosu na prethodni popis, broj Hrvata smanjio se za 27,4 %; zbog prijetnji i velikosrpske politike broj Hrvata u Vojvodini znatno je smanjen u razdoblju 1991. - 1996. kada je Vojvodinu, u kojoj nije bilo ratnoga djelovanja, moralo napustiti oko 45.000 Hrvata. Ipak, prema procjenama hrvatskih političara iz Vojvodine, koje se razlikuju od službenoga popisa iz 1991., u jugoslavenskoj državi (SRJ) krajem 1996. živjelo je oko 150.000 - 160.000 Hrvata; od toga u Vojvodini oko 120.000, na Kosovu oko 5000, u Boki kotorskoj oko 11.000. (podaci Bele Tonkovića, predsjednika Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine, izneseni na skupu Forum hrvatskih manjina, prosinac 1996.)
(29.IV.) Nakon što je MUP RH u selu Kijevo osnovao policijsku postaju, JNA i "milicija Krajine" blokirali su selo.
Oklopna vozila JNA zaprijetila su i ostalim selima u kojima su otvorene ili su planirane policijske postaje (Kruševo, Polača, Stankovci); u Splitu su zbog toga izbile velike demonstracije (6.V.), u kojima je poginuo 1 vojnik JNA (po nacionalnosti Makedonac).
(V.) Dobro naoružani srpski ekstremisti napali su hrvatska sela Potkonje i Vrpolje kraj Knina, opkolili su i napali šibensko selo Bratiškovce, Uništa kraj Knina, Kruševo, a u Kninu su uništavali imovinu Hrvata; također, Srbi su preuzeli policijsku postaju u Plaškom, pucali i palili u Glini, Petrinji, Pakracu, postavili barikade na Ivanjici nadomak Dubrovnika, a zabilježena su i ubojstva, otmice i premlaćivanja Hrvata na cestama kroz tzv. Krajinu te diverzije srpskih terorista na prometnicama i gospodarskim objektima u RH. U Donjem Lapcu srpski teroristi minirali su kuću Milana Đukića, predsjednika Srpske narodne stranke. Iz vojvođanskih sela, zbog prijetnji četnika, započelo je iseljavanje hrvatskih obitelji.
Od 17.VIII. 1990. do svibnja 1991. zabilježeno je više od 200 slučajeva podmetanja eksploziva i više od 100 oružanih napada srpskih ekstremista u RH; pri tome je poginulo 16 osoba (15 policajaca), a ranjeno 56 osoba (40 policajaca). Reakcija na to bilo je podmetanje eksploziva i u radnje građana srpske nacionalnosti na "kriznim" područjima.
(2.V.) Nakon što su prethodnog dana zarobili 2 hrvatska policajca, srpski teroristi su u Borovu Selu kod Vukovara ubili 12 i ranili dvadeset i jednog hrvatskoga policajca; istodobno kod Polače pokraj Zadra srpski teroristi su iz zasjede ubili hrvatskoga policajca Franka Lisicu.
(5.V.) Na zboru građana srpske nacionalnosti u Šibeniku, rečeno je da su svi ugroženi, ali od politike srpskoga "vožda" Slobodana Miloševića.
(7.V.) U Srijemskim Karlovcima kardinal Franjo Kuharić i mitropolit Srpske pravoslavne crkve Pavle osudili su nasilje; njihov novi susret održan je u Slavonskom Brodu (24.VIII.).
(8.-9.V.) Dramatična sjednica Predsjedništva SFRJ na kojoj su nazočili i predsjednici svih republika SFRJ.
Generali su zatražili odobrenje intervencije JNA, pa je Hrvatska prisiljena prihvatiti odluku o raspoređivanju prosrpski orijentirane JNA u kriznim područjima između pobunjenih Srba i redarstvenih snaga Hrvatske; JNA otvoreno preuzima ulogu zaštitnika i saveznika pobunjenih Srba u Hrvatskoj.
(7.-12.V.) Hrvati iz zapadne Hercegovine zaustavili su tenkovsku kolonu JNA između Mostara i Lištice (Široki Brijeg), koja je navodno išla na planirane vojne vježbe.
(12.V.) U tzv. Krajini održan je nelegalni referendum za sjedinjenje toga područja sa Srbijom i za ostanak u Jugoslaviji; na temelju rezultata provedenog "referenduma" (92 % ZA), SDS je (16.V.) donio odluku o pripajanju tzv. SAO Krajine Republici Srbiji.
U Zagrebu je osnovano Društvo hrvatsko-srpskoga prijateljstva, s ciljem zauzimanja za suživot Srba i Hrvata.
(15.V.) Srpsko-crnogorski blok odbio je potvrditi Stjepana Mesića za predsjednika (redovna procedura zamjene predsjednika Predsjedništva SFRJ), čime je blokiran rad Predsjedništva SFRJ.
(17.V.) Prema rezultatima popisa stanovništva, Hrvatska je imala 4.784.265 stanovnika; 3.736.356 Hrvata (78,1 %), 581.663 Srba (12,2 %), 104.041 Jugoslavena (2,2 %), 22.355 Mađara (0,5 %), 21.303 Talijana (0,4 %) itd.
(19.V.) Na referendum o budućem statusu RH izašlo je 83,56 % građana (od 3.652.225 s pravom glasa); 93,24 % (2.845.521) građana koji su glasovali izjasnilo se za samostalnost i suverenost Hrvatske, a protiv ostanka u Jugoslaviji bilo je 92,18 % glasača.
(28.V.) Na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu održana je smotra postrojbi Zbora narodne garde (ZNG).
Svečano prisežem da ću vjerno i časno izvršavati dužnosti koje se od mene, pripadnika Hrvatske narodne garde zahtijevaju i da ću se savjesno i odgovorno pokoravati svim službenim naredbama i zapovijedima. Prisežem da ću, i uz žrtvu vlastitog života, štititi i braniti svoju domovinu Hrvatsku, njezin suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i sve njezine građane. (tekst svečane prisege pripadnika ZNG)
(VI.) U selima istočne Slavonije (Mirkovci, Markušica, Tenja, Bijelo Brdo, Borovo Selo, Bršadin, Pačetin, Trpinja, Bobota, Vera, Negoslavci) uspostavljene su terorističke baze srpskih ekstremista za napade na Osijek, Vinkovce i Vukovar te okolna sela. U Dalmaciji su pobunjeni Srbi ("Martićeva milicija") okupirali sela Bratiškovce, Plastovo, Dobrijeviće i Gardijane (25.VI.), a na Banovini su, uz pomoć JNA, blokirali Dvor na Uni
(25.VI.) i napali policijske postaje u Glini, gdje su zarobili i mučili hrvatske policajce (26.VI.), i u Kozibrodu pokraj Dvora na Uni (29.VI.). Iz Tenje je žestoko napadnut Osijek (29.VI.).
(6.VI.) BiH i Makedonija dali su prijedlog o "zajednici jugoslavenskih republika" ("platforma Izetbegović-Gligorov"), koji nije prihvaćen.
U tom razdoblju plan o koordiniranom izlasku triju republika (Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine) iz jugoslavenske federacije nije prihvatio predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Također, vođeni su pregovori između Slobodana Miloševića i Adila Zulfikarpašića (vođe Muslimanske bošnjačke organizacije) - tzv. beogradska inicijativa o ostajanju BiH u "krnjoj" Jugoslaviji (ako iz nje istupe Hrvatska i Slovenija); Zulfikarpašićevu "povijesnu inicijativu" odbacila je glavna muslimanska stranka SDA Alije Izetbegovića.
(10.VI.) U Sarajevu na sastanku bošnjačko-muslimanskih uglednika, pod okriljem Stranke demokratske akcije (SDA), osnovano je Vijeće nacionalne obrane muslimanskoga naroda s Patriotskom ligom kao vojnim krilom.
(13.VI.) Hrvatski nogometni savez postao je članom FIFE (Svjetskog nogometnog saveza).
(14.VI.) U Zagrebu su srpski teroristi i kriminalci (Željko Ražnatović - Arkan i drugi), osuđeni na 20 mjeseci zatvora zbog pripremanja i pomaganja oružane pobune protiv Republike Hrvatske; svi osuđeni pušteni su iz pritvora do pravomoćnosti presude, čime su postali nedostupni hrvatskoj vlasti.
(23.VI.) Predstavnici dvanaest zemalja Europske zajednice odlučili su da neće priznati neovisnost Slovenije i Hrvatske, ako te republike jednostrano odluče napustiti Jugoslaviju.
(25.VI.) U skladu s voljom građana izraženom na referendumu, Sabor RH usvojio je Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske (s odgodom stupanja na snagu za 3 mjeseca); granice RH postale su državne. Samostalnost i neovisnost proglasila je i Slovenija.
(26.VI.) Republiku Hrvatsku je, kao samostalnu državu, priznala Slovenija (istodobno je i Hrvatska priznala Sloveniju).
(27.VI.) Počela je oružana agresija JNA na Sloveniju; nakon 5 dana sklopljeno je primirje.
U sukobima u Sloveniji poginulo je 65 ljudi: 37 pripadnika JNA, 12 pripadnika slovenske TO i policije te 16 civila (od toga desetorica stranaca, vozača kamiona, koji su bili blokirani na cestama); ranjeno je 330 osoba.
Tenkovi JNA divljali su po osječkim ulicama.
(28.-30.VI.) Predstavnici EZ-a i državni tajnik SAD nametnuli su rješenje za sprečavanje krize u SFRJ i rata u Sloveniji.
1. JNA se mora povući najprije u svoje vojarne, a zatim napustiti slovenski teritorij;
2. Slovenija i Hrvatska odgađaju za tri mjeseca svoje Deklaracije o neovisnosti;
3. Stjepan Mesić izabran je za predsjednika Predsjedništva SFRJ, jer je odbijanje njegova izbora u svibnju otvorilo krizu.
(30.VI.) Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić naredio je da JNA odmah obustavi vojne operacije u Sloveniji; američki State Department priopćio je da ne odobrava uporabu sile i postupke JNA.
(3.VII.) Tenkovi JNA ušli su u Baranju i istočnu Slavoniju; druga kolona od oko 380 vozila JNA rasporedila se oko Šida, spremna za napad na Hrvatsku.
Nakon što su dobili izravnu pomoć od JNA, srpski teroristi započeli su razarati hrvatske gradove i sela (osobito vjerske i kulturne spomenike u njima); pojedinačni incidenti i napadi prerasli su u otvoreni rat Srbije, JNA i pobunjenih Srba iz Hrvatske (i BiH) protiv Republike Hrvatske.
(4.VII.) Topničko-pješački napad iz Borova Sela i Srbije na Borovo Naselje; hrvatski branitelji protjerali su srpske teroriste i četnike iz Borova Naselja.
(5.VII.) Europska zajednica (EZ) uvela je embargo na uvoz oružja u SFRJ.
S obzirom na vojni potencijal JNA i ogromnu nadmoć u naoružanju srpskih postrojbi i JNA u odnosu na hrvatske postrojbe, uvođenje embarga išlo je u prilog ostvarivanju ciljeva velikosrpske agresorske politike.
Na sastanku dužnosnika Srbije i JNA (Milošević - Jović - Kadijević) dogovorena je vojna odmazda prema Sloveniji i razmještanje postrojba JNA u Hrvatskoj (na područja koja su Srbi željeli izdvojiti iz Hrvatske).
1) Slovencima odgovoriti žestoko svim sredstvima, uključujući i avijaciju. (...) Potom se povući iz Slovenije. (...) Na taj način će se podići moral vojsci, uplašiti Hrvatska i umiriti srpski narod.
2) Glavne snage koncentrisati na liniji: Karlovac - Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinovci - Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti sve teritorije gde žive Srbi do potpunog raspleta. (...)
3) Potpuno eliminisati Hrvate i Slovence iz vojske (JNA). (zaključci spomenutoga sastanka, prema pisanju njegova sudionika B. Jovića)
(7.VII.) Brijunskom deklaracijom ministarske trojke EZ-a i predstavnika republika, Predsjedništva SFRJ, SIV-a i JNA prihvaćen je mirovni plan EZ-a (od 28.VI.) za prestanak rata u Sloveniji; Slovenija i Hrvatska prihvatile su tromjesečni moratorij na aktivnosti vezane za uspostavu nezavisnosti.
Paravojne srpske postrojbe protjerale su Hrvate iz istočnoslavonskoga sela Ćelije; selo je zatim opljačkano i zapaljeno.
Nakon što su postrojbe MUP-a i ZNG-a potisnule četnike iz Stare Tenje (5.-6.VII.), Jugoslavenska narodna armija se napadom na Osijek otvoreno uključila u borbe na strani srpskih terorista.
(9.VII.) U Hrvatsku su stigli prvi promatrači iz Europske zajednice.
(12.VII.) Hrvatske vlasti ukinule su Republički štab TO Hrvatske.
(druga polovica srpnja) Srpske postrojbe napale su Jasenice (16.VII.) i Lišane kraj Benkovca (17.VII.), Drežnik-Grad (23.VII.), razorile i spalile sela na Banovini (Hrvatski Čuntić, Strugu, Jukinac, Kuljane, Kozibrod i druga sela) te okupirale grad Glinu (do 27.VII.). Nakon što su početkom srpnja protjerale četnike sa samog ulaza u Vinkovce, hrvatske postrojbe munjevitom akcijom potisnule su srpske teroriste preko "brčanske" pruge i uspostavile liniju prema Mirkovcima (17.VII.); međutim, u napadu na Mirkovce, iz kojih su neprestano granatirani Vinkovci, hrvatske postrojbe pretrpjele su velike gubitke (srpskim teroristima presudnu pomoć pružila je JNA).
(23.VII.) Austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock upozorio je na potrebu slanja mirovnih snaga u Hrvatsku.
(25.VII.) Topništvo JNA (srpsko) stacionirano u Vojvodini (Jugoslavija) nanijelo je teške gubitke pripadnicima ZNG-a RH, smještenim u središtu za obuku hrvatskih snaga u Erdutu.
(27.VII.) Srpske postrojbe napale su Sunju.
Žestoki napadi nastavljeni su tijekom 1991.; Sunja postaje jedno od legendarnih mjesta u obrani Hrvatske.
(30.VII.) Litva je priznala Hrvatsku.
(30./31.VII.) Na sjednici Vrhovnoga državnoga vijeća nije prihvaćen prijedlog zapovjednika ZNG-a (bivšeg ministra obrane) Martina Špegelja o sveobuhvatnom napadu na vojarne JNA i preotimanju oružja; njegov plan ocijenjen je "nerealnim i opasnim".
(VIII.) Srpske postrojbe okupirale su Dalj, Aljmaš i Erdut (1.-3.VIII.), Gvozdansko i Divušu nedaleko od Dvora
(3.VIII.), Sarvaš (12.VIII.), Korlat kraj Benkovca, Pecku i Kraljevčane (14.VIII.), Staru Tenju, Biskupiju kod Knina (16.VIII.), Okučane (17.VIII.), Rajić i sela naseljena srpskim stanovništvom u okolici Daruvara (19.VIII.), prijevoj Ljubovo (20.VIII.), Beli Manastir i gotovo cijelu Baranju (21.VIII.), Staru Gradišku (22.VIII.), Kijevo (26.VIII.), Vrliku (28.VIII.), Skelu kod Gline (29.VIII.); spomenuta mjesta uglavnom su razrušena i spaljena, a prilikom okupacije srpske postrojbe protjerale su Hrvate i nesrpsko stanovništvo te počinile brojne zločine.
Do kraja kolovoza legalno izabrana hrvatska vlast izgubila je nadzor nad 11 općina u kojima su Srbi bili u većini i nad 18 općina u kojima su Srbi imali 10 % - 50 % stanovništva, a borbe su se vodile u još 9 općina (borbama je bilo zahvaćeno 38 od 115 općina u RH).
Srpski teroristi, uz pomoć JNA, počinili su stravičan masakr u Dalju (1.VIII.) te protjerali Hrvate iz Erduta, Dalja i Aljmaša (1.-3.VIII.). Uz prethodna ubojstva (u Kozibrodu, Zamlači, Strugi, Kuljanima i drugim selima na Banovini), to su prvi od niza masovnih ubojstava civila i ratnih zločina koje su srpske postrojbe počinile u Hrvatskoj. Tijekom 1991. zločini nad Hrvatima počinjeni su u selima na području općine Glina - kolovoz; u Berku, Tovarniku, Graboštanima, Stublju i Majuru (Kostajnica), Lovincu, Balincima, Četekovcu, Čojlugu (Slatina), Čorcima kraj Vrhovina ... - rujan; u Vagancu (Korenica), Širokoj Kuli (Gospić), Lovasu, Ivanovom Selu ... - listopad; u Saborskom, Vukovaru, Škabrnji, Nadinu, Grabovcu, Selištu, Drežniku, Klancu (Kordun) ... - studeni; u Tordincima, Joševici (Glina), Bruškoj (Benkovac), Voćinu, Humu, Čanku ... - prosinac '91.
(2.VIII.) Sabor RH dao je povjerenje "Vladi demokratskoga jedinstva" (premijer Franjo Gregurić), što je i simbolično potvrdilo jedinstvo Hrvata u tim dramatičnim trenucima.
(3.VIII.) Hrvatske postrojbe potisnule su srpske teroriste iz vukovarskoga naselja Lužac.
(7.VIII.) Predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman i predstavnici Srpske narodne stranke u Hrvatskoj osudili su četnički pokret i velikosrpske planove.
Srpska narodna stranka pozvala je Srbe u Hrvatskoj da se ograde od četničkoga terorizma (12.VIII.) i apelirala
(30.VIII.) da ne priznaju samoproglašene srpske vođe u Hrvatskoj.
(10.VIII.) Od četničkoga metka na Banovini je poginuo snimatelj HTV-a Gordan Lederer, jedna od prvih žrtava među snimateljima i novinarima u Domovinskom ratu; kadrovi njegovih Banijskih praskozorja simboliziraju otpor hrvatskih branitelja u prvim danima srpske agresije.
(17.VIII.) Banjalučki korpus JNA prešao je rijeku Savu i pridružio se pobunjenim Srbima u napadu na Hrvatsku (Okučane, Staru i Novu Gradišku).
(18./19.VIII.) Pripadnici jugoslavenske kontraobavještajne službe (KOS) podmetnuli su eksploziv pred Židovsku općinu i na židovsko groblje u Zagrebu; cilj toga terorističkoga čina bio je kompromitiranje Hrvatske pred svijetom.
(19.VIII.) Žestok napad JNA i srpskih postrojba na Pakrac.
(25.-26.VIII.) Žestok napad JNA i srpskih postrojba na Vukovar i Borovo Naselje te Otočac i dolinu Gacke.
(28.-30.VIII.) U Slavonskom Brodu i Vinkovcima zaustavljeno je nekoliko vlakova s oružjem i intendantskom opremom JNA iz Slovenije; oružje i oprema oduzeti su i podijeljeni slabo naoružanim hrvatskim postrojbama.
(30.VIII.) Srpski teroristi napali su policijsku stanicu na Plitvicama i protjerali hrvatske policajce.
Održan je prosvjed građana ispred zgrade Komande 5. vojne oblasti u Zagrebu:
Ja vas volim i ja se vama ponosim! I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer već odavno u svijetu postoji jedna divna rečenica jednog velikog pisca koji kaže: 'U Navari se umiralo od srama.' I mi Hrvati, kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni - ta strašila - nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi, i ne mogu imati srama! Smrt je već u njima.
Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija - nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje - nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši - nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji.
Znate li, dragi Zagrepčani, pred kojom zgradom mi ovdje stojimo? - Pred Hrvatskim radišom podignutim zato da bi se mogli školovati siromašni hrvatski đaci, hrvatska sirotinja, da bi Hrvatska i tako napredovala i postala moderna nacija. Tu su zgradu sagradili zajedno najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je sad u njoj? Posljednji čuvari komunizma! Ubojice hrvatskog naroda! I oni imaju obraza da, zaposjevši naše svete građevine, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj! Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti. Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš. Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali! - Jer sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače - sve je vaše! Vi to plaćate, vi za to radite, vi za to stradate! Oni će, prijete, uzeti sve. A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Koji su njihovi gradovi? Koji su njihovi dvorci? Koje su njihove palače? - Neka slobodno uzmu sve što je njihovo. A mi dobro znamo da oni ništa nemaju! Oni se ne boje uništavanja jer se njima nema što uništiti! Zapamtite dobro: Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom. Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni. Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde!
Molim vas lijepo: kakvi su to ljudi, ako uopće možemo govoriti o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim gradovima, koji troše tuđi novac i jedu tuđi kruh, ubijajući one koji im sve to daju?! - Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire - od izgubljenoga dostojanstva.
Ti demoni se već dugo kreću po povijesti kao da su besmrtni. Tako se ponašaju. Ali neka znaju da je smrt, koja im je sad došla, definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje. Ono što umire sa sovjetskim generalima, umrijet će i ovdje!
Moj kolega Fabrio rekao je: 'Uvijek će ostati bar jedno pero i uvijek će netko reći: Ne!'. Ni govora! Ostat će hrvatski narod, ostat će sa stotinama, s tisućama pera i pokazati kako smo i koliko smo kroz ovu povijest učinili da bismo opstali, da bismo bili ljudi i da nikad ne bismo pristali biti moralna strašila, kao ovi koji nam tvrde da nas štite. Samo, od koga nas štite u našoj domovini? Od nas samih? - Neka nas puste na miru! Mi ćemo sami osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje vrijednosti.
Ja to sigurno i konačno znam, jer vi majke, vi žene koje ste se ovdje skupile na ovom jedinstvenom skupu kakav nikad u Europi nije održan, vi ovdje dokazujete da je Hrvatska u dubini svoga bića - ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je djevojačka i ona koja je majčinska - prožeta istim, veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva! Zato sam odmah i rekao da vas volim, da ću radije s vama umrijeti nego s generalima živjeti, jer znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavlju, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude - i to je moja radost i to je moja snaga, moja kao i svih vas!
Neka ta ljubav, neka ta snaga, neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu nenaoružanu i onu naoružanu, onu mušku i onu žensku, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu. Ako nemamo oružja, imamo snagu onoga što nas je ovamo dovelo, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo, ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Zato se ja ne bojim! To je ono po čemu je Hrvatska postojala, po čemu postoji i po čemu će postojati! Živjeli! (govor Vlade Gotovca u Zagrebu, ispred zgrade Komande 5. vojne oblasti, 30.VIII. 1991.)
(IX.) Srpske postrojbe (četnici i JNA) okupirale su Berak, Bokšić, Orolik i Grabovo (2.IX.) te Mikluševce, Tompojevce i Čakovce (3.IX.), Bilje kod Osijeka (do 3.IX.) i Sotin kraj Vukovara (5.IX.) na istočnoslavonskom bojištu; šire područje Okučana, prekinuvši promet na autocesti Zagreb - Lipovac (4.IX.), Kruševo i Jasenicu (11.-12.IX.) te Lovinac i Sv. Rok u Lici; Hrvatsku Kostajnicu (12.IX.) i Dubicu na Banovini; Topusko (14.IX.), Kosovac i Gornje Bogićevce (15.IX.), a zatim i Čovac, Gređane i Novi Varoš na zapadnoslavonskom bojištu (16.IX.); HE Peruča i Rovanjsku (17.IX.), čime su izbile na Jadransku magistralu; Slakovce na istočnoslavonskom bojištu (20.IX.); sva sela u općini Petrinja (osim Mošćenice, Bresta, Male Gorice, Nebojana, Dumače i Farkašića) i grad Petrinju (do 21.IX.); Tovarnik (21.-23.IX.) i Svinjarevce na istočnoslavonskom bojištu (22.IX.); Veliki Miletinac kod Daruvara (23.IX.); Drniš (25.IX.) na dalmatinskom, a Ilaču (25.IX.), Korođ i Antin (29.IX.) te Stare Jankovce (30.IX.) na istočnoslavonskom bojištu; Viduševac
(30.IX. - 1.X.) i druga naselja; okupirana naselja uglavnom su srušena i zapaljena, a Hrvati i nesrpsko stanovništvo ubijeni ili protjerani.
(1.IX.) Topništvom je napadnut Slavonski Brod.
JNA je zaplijenila avion ugandske kompanije s vojnom opremom za hrvatske branitelje; organizatora dopreme, hrvatskoga iseljenika Antuna Kikaša, zarobili su pripadnici JNA, a zatim pretukli i razmijenili za svoga generala Milana Aksentijevića (25.XI.).
(7.IX.) U Haagu je počela Mirovna konferencija o Jugoslaviji, pod predsjedanjem lorda Carringtona (sudjelovali su svi važniji politički čimbenici s prostora SFRJ); istaknuta su načela nedopustivosti nasilne promjene granica i zaštite prava svih naroda.
Makedonija se na referendumu opredijelila za neovisnost.
(9.IX.) Terorist Mile Martić, samozvani ministar u vladi samoproglašene srpske "Krajine" na teritoriju Republike Hrvatske, uhićen je u Bosanskoj Krupi, ali je ubrzo pušten, unatoč protivljenju lokalnoga stanovništva.
(10.IX.) U Zagrebu je utemeljen Hrvatski olimpijski odbor; za njegova predsjednika izabran je filmski i televizijski redatelj Antun Vrdoljak (od 1995. A. Vrdoljak je član Međunarodnog olimpijskog odbora).
(12.IX.) Admiral Sveto Letica, sudionik antifašističke borbe, postao je zapovjednik Hrvatske ratne mornarice (HRM); od 1943. bio je časnik mornarice NOVJ, a 1991. jedan je od utemeljitelja Hrvatske ratne mornarice.
(12.-13.XI.) Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru i otvaranje koridora Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar nije uspio; velika snaga neprijateljske vatre prouzročila je gubitke u ljudstvu i tehnici HV-a
(13.XI.) Zbor narodne garde i službeno je promijenio ime u Hrvatska vojska (HV).
Nakon što je u listopadu na bojištu kod Petrinje obranila "džep" Farkašić i Nebojan (na desnoj obali Kupe) te odbacila srpske postrojbe do Glinske Poljane, HV je poduzela napadajnu akciju na tom području, koja je djelomično uspjela.
(14./15.IX.) Osvajanjem vojarne u Pločama (akcija Zelena tabla - Male bare) započela je blokada i osvajanje vojarni, skladišta oružja te različitih vojnih objekata JNA u Hrvatskoj (Rat za vojarne).
Osvajanje vojarni imalo je presudan značaj za obranu Hrvatske, jer je zadobiveni ratni plijen (više od 230 tenkova, 150 oklopnih transportera, 18 različitih brodova, 400 većih topova, 180.000 pušaka, ogromna količina streljiva i druga vojna oprema) bio višestruko veći od oružja s kojim je Hrvatska do tada raspolagala (ukupna vrijednost preuzetoga procjenjuje se na 700.000.000 USD).
U skladištu oružja u Pločama bilo je 5000 cijevi, 300 tona streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava (MES), 70-ak topova i strojnica te 120 motornih vozila; 32. "varaždinski" korpus JNA predao je (22.IX.) 79 tenkova, 48 borbenih vozila gusjeničara, 18 borbenih vozila s protuavionskim mitraljezima, 6 topova proizvodnje GVOZDIK, 6 višecjevnih bacača raketa (VBR) tipa Plamen, 4 VBR tipa Oganj, 18 haubica od 155 mm, 18 haubica od 152 mm s pripadajućim prijevoznim sredstvima, više stotina minobacača raznih kalibara te pješačko naoružanje (duge i kratke cijevi) za 8-9 brigada i više tisuća tona streljiva i eksploziva; u vojarnama na teritoriju ZP Bjelovar zarobljeno je (28.IX.) 150 tenkova, 60 BVP, 121 komad topničkog oruđa, 12 komada VBR, 48 komada SO, 1106 komada raznih vozila te 3500 tona minsko-eksplozivnih sredstava i streljiva. Pripadnici JNA digli su u zrak velika skladišta oružja u Skradniku kraj Josipdola i u Bedeniku kraj Bjelovara, a sredinom listopada i veliko skladište eksploziva i streljiva kraj Oštarija te 2 vojna skladišta kraj Rijeke.
Usporedbe radi, procjenjuje se da je JNA uoči Domovinskoga rata raspolagala s 489 borbenih zrakoplova, 214 naoružanih helikoptera, oko 230 različitih ratnih brodova, 1863 tenka, oko 3760 oklopnih transportera i BVP, 19.029 topničkih cijevi - od toga 1799 protutenkovskih topova, 4200 netrzajnih topova, 64 minobacača, 1934 oruđa "teškog" topništva, 250 samohodnih topova, 4286 protuavionskih topova, 160 dalekometnih višecjevnih bacača (Oganj, Plamen i Orkan) te velikim brojem osobnoga naoružanja.
(15.IX.) Proglašena je prva zračna uzbuna u Zagrebu.
(16.IX.) Jugoslavenska ratna mornarica (JRM) blokirala je sve hrvatske luke (do 23.IX.); blokade su ponovljene tijekom X. i XI. mjeseca.
(16.-23.IX.) U žestokim borbama za Šibenik, hrvatski branitelji obranili su grad, koji je granatiran s mora, kopna i zraka (pri tome je gađana i probijena kupola katedrale Sv. Jakova).
Tijekom napada, šibenska protuzračna obrana u jednom trenutku srušila je 2 neprijateljska zrakoplova
(21.IX.); snimljen kamerama koje su pratile bitku, spontani urlik oduševljenja branitelja odjeknuo je širom Hrvatske i svijeta: Obadva, obadva, oba su pala!
(17.IX.) Na sastanku u Igalu sklopljen je sporazum o prekidu vatre (Tuđman, Milošević, general Kadijević, lord Carrington); ni taj, kao ni petnaestak sljedećih "primirja", nije bio ispoštovan.
(18.IX.) Gojko Šušak postao je ministar obrane.
(19.IX.) Hrvatski branitelji osvojili su vojarne JNA u Gospiću i spriječili pad grada u ruke pobunjenih Srba; uz pomoć zrakoplovstva i topništva JNA, Srbi su razorili velik dio Gospića.
(20.IX) Hrvatski branitelji nanijeli su znatne gubitke jugovojsci kod Tovarnika, a zatim (21./22. - 23.IX.) kod Ilače.
Hrvatske postrojbe deblokirale su Vukovar (15.IX. odsječen od Vinkovaca) pravcem Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar.
(21.IX.) Osnovan je Glavni stožer HV-a; prvi načelnik bio je general Anton Tus, sudionik antifašističke borbe u Hrvatskoj u II. svjetskom ratu.
Hrvatski gardisti porazili su srpske postrojbe u borbama za Ivanovo Selo (između Daruvara i Grubišnoga Polja).
Nastupom u medijima, general Kadijević optužio je predsjednika Predsjedništva SFRJ S. Mesića i premijera vlade SFRJ A. Markovića za raspad Jugoslavije i "nastali kaos" te praktično objavio rat Hrvatskoj.
(25.IX.) Vijeće sigurnosti (VS) UN-a prihvatilo je Rezoluciju (713) o uvođenju potpunog embarga na isporuku oružja i vojne opreme na područje Jugoslavije; time je srpskom agresoru omogućeno lakše osvajanje teritorija u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH.
(28.IX.) Jedinice JNA napustile su otok Korčulu.
Hrvatski branitelji oslobodili su Vezmarovu kulu, važnu stratešku točku za kontrolu istočnoga dijela Daruvara i širega predgrađa, a zatim i selo Miljanovac (29.IX.).
(29.IX.) Nalazeći se na otoku Visu, kontraadmiral Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) Vladimir Barović počinio je samoubojstvo.
U ostavljenom pismu kao razlog samoubojstva naveo je agresiju JNA protiv Hrvatske koja je za njega predstavljala djelo suprotno crnogorskoj časti - jer se Crnogorci ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio - te nemogućnost sprečavanja djelovanja JRM protiv Hrvatske i neslaganje sa zapovjedništvom JNA.
(30.IX.) Albanci na Kosovu referendumom su se odlučili za suverenu i nezavisnu državu Kosovo.
(X.) Nakon žestokih borbi srpske postrojbe okupirale su po treći put Gornje Bogićevce kod Okučana (1.X.); Đeletovce, Petrovce i Marince (1.X.) te Cerić (2.X.) - strateški važne točke za obranu Vukovara, Slano kod Dubrovnika (4.X.), dio karlovačke općine (oko 5.X.), Medar (5.X.) i Dragalić kod Nove Gradiške (6.X.), Jasenovac (8.X.), Vaganac na Kordunu (8.-9.X.), Lipik (12.-13.X.), Ilok i obližnja sela Lovas, Šarengrad, Mohovo, Opatovac, Bapska (oko 13.X.), Cavtat (15.X.), Hrvatski Blagaj na Kordunu (24.X.), Tordince u istočnoj Slavoniji (25.X.) te područje južno od rijeke Kupe do Turnja (predgrađe Karlovca); iz osvojene tvornice Jamnička kiselica (9.X.) neprijatelj se povukao, srušivši most Jamnica - Lasinja.
(1.X.) Započeo je žestok napad JNA i četnika iz Crne Gore i Hercegovine na Dubrovnik i okolicu; kod sela Čepikuće hrvatski branitelji nanijeli su teške gubitke agresoru.
Dubrovnik je bio pod neprestanim napadima i granatiranjem premda je stara gradska jezgra zaštićena poveljom UNESCO-a (najžešći napadi bili su 11.XI. i 6.XII.).
(3.X.) Nakon što su opljačkali hrvatska sela (najveće od njih Ravno) u općini Trebinje u istočnoj Hercegovini (1.X.), četnici i JNA protjerali su Hrvate i zapalili im kuće; nagovještaj srpske agresije na BiH.
Srpski blok (4 srpska i crnogorska člana) izveo je državni udar i preuzeo kolektivno Predsjedništvo SFRJ; funkciju predsjednika preuzeo je Crnogorac Branko Kostić.
(4.X.) Započeo je žestok napad JNA i srpskih postrojba na Karlovac i okolicu (Turanj, Dugu Resu, Generalski Stol).
(4.-6.X.) Kritični dani za obranu Zadra.
Nakon probijanja linije obrane i osvajanja Murvice i Crnog te dolaskom na Musapstan i brdo Križ, JNA i srpske postrojbe krenule su na Zadar (5.X.) i zaposjele Briševo i dio Bokanjca; započelo je strašno razaranje Zadra, posebice njegova središta.
(4.-10.X.) Napadi hrvatskih postrojbi na Marince radi deblokade Vukovara nisu uspjeli. U teškim borbama hrvatske postrojbe zadržale su selo Nuštar (5./6.X.).
(5.X.) Srpske postrojbe (JNA i četnici) krenule su u opći napad na svim hrvatskim bojištima, s ciljem da za 20 dana slome obranu Republike Hrvatske; NATO je procijenio da hrvatski branitelji neće uspjeti izdržati više od dva tjedna.
(6.X.) U Poruci građanima BiH na RTV Sarajevo, Alija Izetbegović proglasio je neutralnost BiH u ratu u kojem Srbija i JNA provode agresiju protiv Hrvatske i pozvao građane BiH da se ne odazivaju pozivima na služenje vojnoga roka u JNA ili na mobilizaciju.
Ono što možemo učiniti je to da odbijemo da učestvujemo u ovom bezumlju. (...) Vaše je pravo i dužnost kao građana BiH da se ne odazovete na mobilizaciju. (...) Ja vas pozivam da smognete hrabrosti i da odbijete da učestvujete u ovom zlodjelu. Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. (iz poruke građanima A. Izetbegovića)
(7.X.) Zrakoplovi JNA (JRV) raketirali su Banske dvore (predsjedničke urede) u središtu Zagreba, u kojima su sastanak imali predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman te predsjednik Predsjedništva SFRJ S. Mesić i predsjednik SIV-a SFRJ A. Marković.
(8.X.) Proglašenje neovisnosti Republike Hrvatske.
Zbog označene zračne uzbune zasjedanje Sabora RH održano je u podrumu zgrade INE; Sabor je ustvrdio da je istekla tromjesečna odgoda Ustavne odluke od 25.VI. 1991. i donio odluku o otcjepljenju od SFRJ i osamostaljenju: Republika Hrvatska raskida sve državno-pravne veze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ ...
Na šibenskom bojištu, nakon trodnevnih borbi hrvatske postrojbe su u protunapadu potisnule neprijatelja iz Gaćeleza, Prokljana, Pamučara i Bribirskih Mostina.
(10.X.) Židovska zajednica u Hrvatskoj izdala je apel u kojem se navodi da je Hrvatska napadnuta i razarana.
(11.X.) U namjeri da dovede pomoć zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković - Jastreb probio se s manjom skupinom branitelja iz opkoljenoga Vukovara u Vinkovce.
Zapovjednik obrane Vukovara (29.VIII. - 13.X.) M. Dedaković postao je zapovjednik Operativne skupine Vukovar - Vinkovci - Županja (13.X.-16.XI.), sa zadatkom razbijanja opsade Vukovara, a vodstvo obrane Vukovara preuzeo je Branko Borković - Mladi Jastreb.
(13.X.) Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru nije uspio; hrvatske postrojbe zaustavljene su, uz gubitke, na ulasku u Marince.
EZ je zatražila prekid akcije zbog slanja konvoja humanitarne organizacije Liječnici bez granica u Vukovar; konvoj je izvukao dio ranjenika iz vukovarske bolnice, a njegov ulazak u Vukovar srpske postrojbe iskoristile su da poprave i učvrste svoje položaje i poziciju na vukovarskom bojištu.
(14.X.) Hrvatske postrojbe oslobodile su Bujovicu (zapadno-slavonsko ratište).
(14./15.X.) Na prijedlog SDA i uz potporu HDZ-a Skupština BiH (Muslimani i Hrvati, ali ne i Srbi) prihvatili su Memorandum o suverenitetu Republike BiH i Platformu Predsjedništva BiH o položaju BiH.
Naglašava se da je BiH suverena i nedjeljiva država, koja stoji u jednaku odnosu prema Srbiji i Hrvatskoj i zaključuje se da BiH neće ostati u krnjoj Jugoslaviji (bez Slovenije te, posebno, Hrvatske) i priznavati odluke nepotpunih saveznih tijela. Uoči glasovanja o prihvaćanju Memoranduma srpski predstavnici napustili su Skupštinu BiH zaprijetivši da će muslimanski narod "nestati" ako se krene u osamostaljenje republike BiH.
(14.-15.X.) Srpski agresor je snažnim napadom pokušao razbiti obranu Novske i N.Gradiške, ali nije uspio. Zapovjedništvo OG Posavina otpočinje s pripremama i planiranjem napadnih djelovanja pod nazivom ORKAN-91
(16.X.) U borbama za obranu Vukovara poginuli su Blago Zadro, legendarni zapovjednik obrane Borovog Naselja (posmrtno promoviran u general bojnika) i bojnik Alfred Hill, zapovjednik satnije Vojne policije 204. vukovarske brigade.
Njihovim imenima nazvana su visoka učilišta HV-a: Zapovjedno-stožerna škola Blago Zadro i Nastavno središte za obuku vojne policije Bojnik Alfred Hill.
(17.X.) Iz Iloka i okolice Srbi su, uz nazočnost predstavnika EZ-a, protjerali oko 10.000 Hrvata.
(18.X.) U Haagu je izložen plan EZ-a u kojem se predlaže preustroj Jugoslavije u zajednicu suverenih država; plan je odbila Srbija, a potom i Crna Gora.
(22.X.) JNA je promijenila ime u Vojska Jugoslavije (VJ).
(23.X.) Srpske postrojbe raketirale su i zapalile bolnicu u Vukovaru.
(24.X.) Jugoslavenska vojska izvršila je pomorski desant u Kuparima, čime je obrana Dubrovnika dodatno ugrožena.
(25.X.) Pilot Rudolf Perešin prebjegao je svojim MIG-om 21 iz JNA (JRV) i sletio na aerodrom u Klagenfurtu u Austriji.
Hrvat sam i neću pucati na vlastiti narod! (izjava Rudolfa Perešina, koji je poginuo početkom svibnja 1995. na letačkom zadatku u oslobodilačkoj vojnoj akciji Bljesak kao zapovjednik 1. lovačke eskadrile Hrvatskog ratnog zrakoplovstva)
(25./26.X.) Akcija hrvatskih postrojbi za oslobađanje sela Tordinci nije uspjela.
(29.X.'91.-3.I.'92.) Napadna operacija OG Posavina Orkan '91.; nakon što su zaustavili prodor banjalučkoga korpusa prema Virovitici (30.XI.), hrvatski branitelji preuzeli su inicijativu na zapadnoslavonskom bojištu (općine Podravska Slatina, Virovitica, Grubišno Polje, Daruvar, Pakrac, Požega).
(31.X.) U Dubrovnik je uplovio humanitarni konvoj Libertas (putnički brod Slavija i tridesetak brodova i brodica iz raznih hrvatskih luka); konvoj su predvodili predsjednik Predsjedništva SFRJ S. Mesić i hrvatski premijer F. Gregurić.
(31.X. - 4.XI.) Vojnom akcijom Otkos 10 (Bilogora) hrvatske postrojbe oslobodile su prostor Bilogore (oko 270 km2) i stvorile uvjete za napadna djelovanja u smjeru Papuka i Psunja.
Neprijatelju su naneseni veliki gubici u tehnici i ljudstvu, a onemogućeno je spajanje 5. banjalučkoga korpusa Vojske Jugoslavije sa srpskim postrojbama na Bilogori u pozadini hrvatskih obrambenih snaga, te prodor prema Virovitici i odsjecanje Slavonije od ostaloga dijela Hrvatske.
(2.XI.) Akcija hrvatskih postrojbi za oslobađanje sela Cerić i stvaranje uvjeta za deblokadu Vukovara nije uspjela; hrvatski branitelji odbili su napad oklopništva i pješaštva JNA na Bogdanovce, no srpske postrojbe okupirale su vukovarsko naselje Lužac, čime je obrana Vukovara razbijena na dva dijela (Vukovar i Borovo Naselje).
(4.XI.) Hrvatski branitelji preuzeli su i uspjeli prije neprijateljskoga napada evakuirati skladište oružja Jamadol u Karlovcu (oko 2500 tona eksploziva i streljiva te naoružanje TO općina Karlovac, Ozalj, Duga Resa, Vojnić i Vrginmost).
(5.XI.) Hrvatski branitelji preuzeli su veliko skladište oružja i streljiva u Delnicama (jedno od najvećih na tlu bivše Jugoslavije).
Crnogorski liberali poslali su otvoreno pismo jugoslavenskom ministru obrane gen. Veljku Kadijeviću, u kojem se protive napadu jugovojske na Dubrovnik, jer crnogorska javnost dobro zna da je navodna izravna opasnost za Crnu Goru izmišljena kako bi se ona uvukla u rat i svjetsku sramotu u dubrovačkoj operaciji.
(9.XI.) Radi rasterećenja linije bojišta oko Vukovara, pripadnici ZNG-a i policije krenuli su u oslobađanje jakoga četničkoga uporišta Karadžićevo (istočno slavonsko bojište, nedaleko od Vinkovaca); nakon početnoga uspjeha, hrvatske postrojbe povukle su se uz gubitke.
(9.-10.XI.) Srbi iz BiH izjasnili su se na nelegalnom referendumu za ostanak u Jugoslaviji.
(10.XI.) Srpske postrojbe okupirale su i razrušile Bogdanovce, čime je obruč oko Vukovara još čvršće stegnut; na novogradiškom bojištu HV je popravila svoju poziciju na području Medara.
(12.XI.) Srpske postrojbe okupirale su i razorile Saborsko u Lici.
(12.-13.XI.) Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru i otvaranje koridora Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar nije uspio; velika snaga neprijateljske vatre prouzročila je gubitke u ljudstvu i tehnici HV-a.
(13.XI.) Zbor narodne garde i službeno je promijenio ime u Hrvatska vojska (HV).
Nakon što je u listopadu na bojištu kod Petrinje obranila "džep" Farkašić i Nebojan (na desnoj obali Kupe) te odbacila srpske postrojbe do Glinske Poljane, HV je poduzela napadajnu akciju na tom području, koja je djelomično uspjela.
(14./15. i 16.XI.) Hrvatska ratna mornarica je u Splitskom, a zatim i u Korčulanskom kanalu, porazila Jugoslavensku ratnu mornaricu (predvođenu razaračem Split) i razbila pomorsku blokadu grada Splita, koji je jugovojska granatirala.
(druga polovica studenoga) Razdoblje iznimno teških borbi i gubitaka, osobito na istočnoslavonskom bojištu.
Srpske postrojbe okupirale su Lipovac, Podgrađe i Apševce (15.-16.XI.) te Donje Novo Selo i Nijemce u zapadnom Srijemu (16.-17.XI.), grad Slunj (16.XI.) i okolicu Slunja, Vukovar, Škabrnju, Zemunik Gornji (18.XI.), Nadin (19.XI.), Divoš i Ernestinovo (20.XI.) te Laslovo u istočnoj Slavoniji (23.XI.), Cetingrad i druga naselja; okupirana mjesta uglavnom su razrušena, a Hrvati i ostalo nesrpsko stanovništvo ubijeno je ili protjerano. Na ličkom bojištu tijekom studenoga srpske postrojbe zapalile su Čanak, ali ga nisu uspjele duže zadržati; hrvatski branitelji u tom razdoblju zabilježili su uspjehe u okolici Otočca u borbi za osiguranje vitalne komunikacije Karlovac - Brinje - Senj, iznimno važne za povezivanje Dalmacije s ostalom Hrvatskom. Na bojištu u Srijemu, hrvatski branitelji, pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), smionom akcijom u pozadinu neprijatelja (oko netom okupiranog sela Nijemci), uspjeli su zaustaviti daljne napredovanje srpskih postrojbi.
(18.XI.) U Vukovaru je prestao organizirani otpor hrvatskih branitelja (u Borovu Naselju organizirani otpor prestao je dan kasnije); jedna bojna hrvatskih branitelja nastavila je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20.XI., a neki branitelji povukli su se iz Borova Naselja tek 23.XI. Bitka za Vukovar (24.VIII. - 18.XI. 1991.) bila je presudna za obranu Hrvatske, a Vukovar je postao simbol hrvatskoga otpora srpskoj agresiji.
Nakon herojskoga otpora opkoljenih branitelja Vukovara (oko 1500-2000 pripadnika ZNG-a, policije, HOS-a i dragovoljaca ustrojenih u 204. brigadu), znatno brojnije i nadmoćnije srpske postrojbe (JNA - Vojska Jugoslavije i četnici) okupirale su potpuno razrušeni grad i počinile zločin nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima te ranjenicima iz vukovarske bolnice (261 ranjenik odveden je i ubijen).
U borbama za Vukovar srpski agresor imao je više od 1000 tenkova i oklopnih vozila, velik broj svih vrsta topničko-raketnog oružja (na Vukovar je ispaljeno oko 800.000 projektila) te oko 40.000 - 60.000 vojnika.
Prema procjenama hrvatskih branitelja, srpski gubici na vukovarskom bojištu iznosili su oko 7200 poginulih (neki podaci govore o 10.000 - 15.000, dok procjene srpske strane uglavnom ne prelaze broj od 2000 poginulih srpskih vojnika) i 25.000 - 30.000 ranjenih vojnika te oko 500 - 600 pogođenih oklopnih vozila (od čega oko 200 tenkova) i 36 zrakoplova.
Prema procjenama Glavnog sanitetskog stožera RH, u Vukovaru je poginulo oko 600 hrvatskih branitelja i oko 1100 (prema nekim podacima i 2000) civila, ranjeno je oko 2500 (prema nekim podacima i više od 4000) osoba, nekoliko tisuća osoba je zarobljeno (više od 1500 osoba odvedeno je u logore), a prognano je oko 22.000 Vukovaraca. Do 2001. iz masovnih grobnica na području Vukovara ekshumirane su 1264 osobe različite dobi (od 6 mjeseci do 104 godine) i spola, koje su ubile srpske postrojbe; od toga broja 200 tijela ubijenih ranjenika iz vukovarske bolnice pronađeno je na Ovčari.
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad? Moje prijatelje? Tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših. I zato ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali i primili prvi poljubac. Netko je jednostavno sve ukrao, jer kako objasniti da ni sjene nema. Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film. Vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi, prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijene, zatim svoju sadašnjost, a ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama, samo skriven da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi! (Siniša Glavašević, novinar Hrvatskog radija Vukovar, zarobljen i ubijen nakon okupacije Vukovara; zapis je nastao tijekom opsade i razaranja Vukovara)
Prilikom okupacije ravnokotarskih sela Škabrnje (18.XI.) i Nadina (19.XI.) srpski teroristi ubili su i masakrirali 56 mještana; u prvim tjednima okupacije ubijeno je još tridesetak mještana.
U Grudama je proglašena "Hrvatska zajednica Herceg Bosna" (HZ HB), kao politička, kulturna, gospodarska i područna cjelina osnovana za zaštitu interesa Hrvata u BiH.
Zajednica je trebala obuhvatiti područja općina Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Skender Vakuf (Dobrotići), Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac, Trebinje (Ravno); za sjedište je proglašen Mostar.
Hrvatska zajednica Herceg Bosna poštivat će demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine dok postoji državna nezavisnost BiH u odnosu na bivšu ili svaku buduću Jugoslaviju.
(20.XI.) Hrvatske vlasti, pod optužbom veleizdaje, samovoljnog napuštanja bojišta, nepodnošenja izvješća, pronevjere i drugog, zatvorile su i zlostavljale zapovjednika obrane Vukovara Milu Dedakovića Jastreba, a zatim i zadnjeg zapovjednika obrane Vukovara Branka Borkovića; oba zapovjednika potom su oslobođena od optužbi.
(21.XI.) Srušen je Maslenički most.
Klub poslanika SDS u skupštini BiH preimenovao se u tzv. Skupštinu srpskoga naroda u BiH.
(23.XI.) U Genevi je potpisan sporazum o deblokadi vojarni JNA i povlačenju JNA iz Hrvatske.
U skladu s dogovorom (od 18.X.) JNA je već napustila Jastrebarsko (13.XI.), a zatim i Pulu (6.XII.), Rijeku (9.XII.), ratnu luku Divulje kod Splita (22.XII.), Dugo Selo (23.XII.), Pleso - kao posljednju vojarnu na zagrebačkom području (25.XII. 1991.) te vojni kompleks Loru u Splitu (4.I. 1992.) i druge vojarne na teritoriju pod nadzorom legalnih vlasti Republike Hrvatske.
(24.XI.) Srpsko-crnogorske postrojbe okupirale su dubrovačko predgrađe Mokošicu.
(27.XI.) VS UN-a donijelo je odluku (Rezolucija 721) o upućivanju mirovnih snaga (UNPROFOR) u Hrvatsku.
(28.XI.) Trg u francuskom gradu Nici preimenovan je u Trg vukovarskih mučenika.
(29.XI.) Arbitražna komisija Mirovne konferencije EZ-a, pod predsjedavanjem Roberta Badintera (Badinterova komisija), izrekla je svoje mišljenje (broj 1) da je SFRJ u procesu raspada i da savezna državna tijela više ne funkcioniraju.
(XII.) U tijeku je operacija oslobađanja zapadne Slavonije (započeta akcijama Orkan i Otkos) - prva oslobodilačka operacija hrvatskih postrojbi u Domovinskom ratu.
Od 7.XII. (oslobođen Lipik) do 26.XII. (osvojeno jako četničko uporište Bučje) HV je potisnuo srpske postrojbe prema Okučanima i oslobodila 2/3 okupiranog područja zapadne Slavonije (uništeno je 21 neprijateljsko uporište i oslobođeno 21 naseljeno mjesto); tijekom akcije u bijegu pred Hrvatskom vojskom srpski teroristi masakrirali su više od 50 civila u selima Voćin i Hum (zapadna Slavonija), a 20 osoba je nestalo. Moguća daljna vojnooslobodilačka djelovanja HV-a na tom području onemogućilo je postignuto primirje (2.I. 1992.); pod srpskom okupacijom ostalo je oko 600 km2 zapadne Slavonije.
Tijekom prosinca borbe su vođene i na drugim bojištima: srpske postrojbe pretrpjele su težak poraz kod Komletinaca (3.-5.XII.), zatim na sisačkom bojištu (19.XII.) i u okolici Šibenika (26.XII.), gdje je Hrvatska vojska dan ranije oslobodila selo Čista Mala), a u Baranji je HV oslobodio oko 30 km2 okupiranog teritorija i stvorio mostobran za daljnje vojnooslobodilačke akcije. Međutim, HV je u Kričkama (nedaleko od Novske) pretrpio težak poraz (9.-10.XII.); na bojištu uz rijeku Kupu HV je krenuo iz sela Šišinec u napad iz pokreta forsiranjem rijeke Kupe (akcija Vihor), ali je pod snažnom topničkom vatrom neprijatelja pretrpio gubitke i povukao se na početne položaje (12.-13.XII.); nakon žestokih borbi srpske postrojbe okupirale su Antunovac (5.XII.), Čanak (10.XII.) i Paulin Dvor (16.XII.) nedaleko od Osijeka.
(2.XII.) Ministarsko vijeće EZ-a izjavilo je da Srbiju i Crnu Goru smatra odgovornima za rat u Hrvatskoj.
(3.XII.) Oporbeni Liberalni savez Crne Gore na Cetinju je organizirao prosvjed; više od 10.000 Crnogoraca izrazilo je žaljenje zbog napada na Dubrovnik i zatražilo oprost.
(4.XII.) Sabor RH donio je Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj.
(5.XII.) Sabor RH ustvrdio je da je s 8. listopadom 1991. Stjepanu Mesiću prestala funkcija člana i predsjednika Predsjedništva SFRJ.
(7.XII.) Badinterova komisija donijela je zaključak da SFRJ više ne postoji.
Prema mišljenju komisije promjena postojećih (republičkih) granica i crta razgraničenja postignuta silom ne može proizvesti pravne učinke; to su presudni zaključci za konačnu odluku EZ-a o priznanju Hrvatske i ostalih republika bivše SFRJ.
(11.XII.) Ukrajina je priznala Hrvatsku.
(14.XII.) Latvija je priznala Hrvatsku.
(16.XII.) Na temelju izvješća Badinterove komisije, Ministarsko vijeće EZ-a u Bruxellesu odlučilo je da će do 15. siječnja 1992. priznati republike bivše SFRJ kao samostalne i suverene države, ako dostave zahtjev za priznanjem i ispune postavljene uvjete (prava manjina i ljudska prava).
Austrija je odlučila priznati Hrvatsku i Sloveniju i sve druge republike bivše SFRJ koje to zatraže; odluka austrijskoga parlamenta stupa na snagu 15. siječnja 1992.
(19.XII.) Odlukom vlade u Reykjaviku Island je bezuvjetno priznao Republiku Hrvatsku kao neovisnu državu; to je prvo priznanje Hrvatske od neke međunarodno priznate i neovisne države (a uz to i punopravne članice UN-a).
Neke europske države donijele su odluku o priznanju Hrvatske (Njemačka, Italija, Mađarska, Švedska, Češko-Slovačka, Poljska, Irska), ali su primjenu te odluke odgodile za 15. siječnja 1992.
Na novogradiškom bojištu HV je ovladao Mašićkom Šagovinom, jakim neprijateljskim uporištem.
Spajanjem "SAO Krajine" i "SAO Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema", na okupiranom teritoriju Hrvatske pobunjeni Srbi proglasili su tzv. Republiku Srpsku Krajinu (RSK) sa sjedištem u Kninu i zatražili priznanje od Srbije i UN-a.
(21.XII.) Takozvana Skupština srpskoga naroda u BiH donijela je odluku o formiranju tzv. Srpske Republike BiH (kojoj je prema zahtjevima srpskih političara trebalo pripasti najmanje 66 % teritorija BiH); za predsjednika je izabran Radovan Karadžić.
(23.XII.) Republika Hrvatska pustila je u opticaj vlastiti novac - hrvatski dinar (55 HRD = 1 DM).
(24.XII.) Predsjednik RH Franjo Tuđman donio je odluku o ustrojstvu domobranstva, "na teritorijalnom načelu".
(27.XII.) Nakon neuspješnih pokušaja i gubitaka (16.XII. i 20.XII.) HV je oslobodila snažno pobunjeničko uporište Grahovljane nedaleko od Daruvara.
(30.XII.) HV je ovladala Širincima, strateški važnim uporištem iz kojega su četnici topništvom gađali Novu Gradišku.
(31.XII.) Estonija je priznala Hrvatsku.
U franjevačkoj crkvi u opsjednutom i razorenom Dubrovniku održan je ponoćni Koncert mira (Nacionalni orkestar iz Toulouse, sopranistica Barbara Hendricks i violinist Jean Stanienda); prije toga (14.XII.) Koncert ranjenom gradu održala je primadona Opere HNK iz Zagreba Ruža Pospiš-Baldani i Dubrovački simfonijski orkestar.
Tijekom srpske agresije 1991. borbe su se vodile na Istočnoslavonskom bojištu (tadašnje općine Beli Manastir, Osijek, Vinkovci i Vukovar), Posavskom (slavonsko-brodska i županjska općina), Zapadnoslavonskom (općine Novska, Nova Gradiška, Pakrac, Grubišno Polje i Daruvar te djelomice općine Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega), Banovinskom (općine Hrvatska Kostajnica, Sisak, Petrinja, Glina i Dvor), Kordunskom (općine Vrginmost, Vojnić, Karlovac, Duga Resa, Ogulin i Slunj), Ličkom (općine Gračac, Korenica i Donji Lapac, Gospić i Otočac), Sjevernodalmatinskom (zadarsko, šibensko i splitsko područje sa zaleđem) i Južnodalmatinskom bojištu (općine Ploče, Metković i Dubrovnik); uz to, vođene su i borbe za obranu Jadrana. Do kraja 1991. u Hrvatskoj je bilo oko 500.000 izbjeglica i prognanika.
Kombiniranim topničko-zrakoplovnim napadima jugovojska i srpske postrojbe sustavno su uništavale 45 % Hrvatske, od toga 95 % civilnih ciljeva.
Post je objavljen 04.09.2007. u 11:07 sati.