U ovome postu opisati ću jedan san koji sam imao. Iako putopisni nije post, mogu sa sigurnošću reći da su moja iskustva imala veliki utjecaj. Naravno samo puno puno ekstremnije, što mogu zahvaliti svojoj ludoj mašti.
Uglavnom imam vrlo vrlo žive snove. Za razliku od većine ljudi, moji snovi su vrlo živi i kad se probudim, tako da se mogu sjetiti puno detalja, čak mogu prizvati u sjećanje i neke dijelove ako se dovoljno potrudim. Sanjam uvijek u boji (nisam nikad shvatio zašto bi neko sanjao crno- bijelo kad ljudi vide u boji, BTW sjećam se jedne zanimljive rasprave kad smo bili pijani. Da li ljudi koji apsolutno ništa ne vide sanjaju akustične nove, ili? ) Nisam nikad istražio to do kraja.
Moji snovi su kao što rekoh uvijek u boji, souround zvuku i kaj je najgore utječu na moju psihu. Ovime samo želim naglasiti da ono što sam sanjao, kad sam sanjao, je za mene bilo vrlo vrlo realno.
Pa eto sna koji sam sanjao. Mislim da će biti zanimljivo, ako si možete predočiti cijelu situaciju, a ja ću pokušati biti što slikoviti.
Cijeli san se vrtio oko toga da sam bio uhvaćen u nekom zloćinu, te da mi je dosuđena smrtna kazna. Jedina činjenica koja mi bježi je da ne znam za što sam bio osuđen. Također znam da je zločin bio mali, nevrijedan smrtne kazne. Sve u svemu, bio sam osuđen na smrtnu kaznu. Cijela priča se dešavala u Arapskom svijetu. Nakon moje osude, bio sam pušten na slobodu, gdje sam čekao izvršenje svoje smrtne kazne Točno se sjećam kako sam razmišljao kako ti Arapi imaju fora sustav. U Americi ako si na death row-u, moraš čekati u zatvoru, a ja sam eto slobodan.
Dan dva prije pogubljenja imali smo vrlo veliku posljednju večeru sa svim prijateljima roditeljima i što je još najčudnije, za velikim stolom bili su također obitelji i ljudi koji će biti pogubljeni na isti dan kao i ja.
Stol je bio masovan vrlo dekorativan, sa mnoštvo šarenila i hrane. Cijeli felling je bio više kao proslava, svi su se veselili. Znalo se da nema izbora, da će im najmiliji poginuti, pa su se proveselili i zabavili sa njima zadnji put. Pokraj mene su sjedili i ostali osuđeni.
Jedan šarmantan indijski par koji je švercao djecu preko granice. Ovo su svi bili osuđenici i zločinci, ali pošto su trebali biti pogubljeni sa mnom moj um ih je predstavio kao šarmantne ljude koji dijele istu sudbinu kao i ja.
Sljedeći je bio jedan tip koji je bio uhvaćen zbog dilanje droge, bio je Arap.
Arapski utjecaj (osim sto je par indijski) je taj da za ovakve stvari dobiš smrtnu kaznu. Lijepo sam pričao sa parom. Žena mi je rekla da oni imaju 12-ero djece, te da im nije žao što su kršili zakon.
Zbog ranije spomenutih stvari, moje uvjerenje da ću za kojih par dana biti ubijen, je imalo vrlo čudan utjecaj na moju psihu. Između te večere bio je jedan dio sna di sam se samo šetao sa neizmjernom tugom u srcu, jer naravno bit ću ubijen. Najsmješnija stvar, je bila ta da sam se totalno pomirio sa time. Znao sam da ću umrijeti za par dana, da nema nikakvog drugog izbora.. Opet moram ponoviti da je san bio vrlo vrlo realan. Iako sam pokušavao preko odvjetnika dobiti otpuštenje, to nije funkcioniralo. Moglo se reći da sam tokom te šetnje pogledao smrti u oči i prihvatio nju kao nešto neizbježno.
Došao je i dan kad ću umrijeti.
Doveli su nas u veliku dvoranu punu ljudi (arapski utjecaj). Poredali su nas ispred drvenog zida na samome početku dvorane. Dvorana je bila više kao kazalište a mi smo bili na pozornici. Trebali smo biti streljani, međutim jedan po jedan, ne svi odjednom.
Uz to kako se vrtio cijeli film, ja sam smo tugovao kako ću umrijeti prije vremena. To je bio jedini osjećaj koji sam imao, nikakav strah ili bilo što drugo. Samo hladna mirnoća i neizmjerna tuga da ću umrijeti mlad, da neću moči napraviti puno toga, da će mi faliti drage osobe. Uglavnom tuga jer je moj život svršen prebrzo.
Kad su nas poredali, primijetio sam da su doveli još jednog zapadnjaka. Imao je plavu kosu i neizmjerno plave oči. On je bio optužen za silovanje i ubojstvo male djevojčice. Također je bio prvi na redu za ubijanje. Sjećam se tih njegovih očiju, iako su svi osuđenici bili nekako šarmantni ovaj je zračio čistim zlom.
Došao je policajac do njega i upucao ga dva puta u želudac. Ja sam stajo kojih 3 metra od njega. Vido sam nevjerojatnu agoniju na njegovom licu. Agoniju kakvu vidite na grčkim tragičnim kipovima. Lik se previjao od boli, iako je bio daleko od same smrti. Tada mu je prišao policajac i dao mu pištolj u ruke. Tip ga je uzeo i stavio cijev pištolja pod bradu u namjeri da si prikrati muke. Vidjelo se sasvim lijepo na njegovom licu kako ga preplavljuje mirnoća i spokoj kako je vukao okidač. Pištolj je škljocnuo, svi već očekujući glasan prasak, međutim od praksa ništa. Pištolj bio je prazan, na veliki teror zapadnjaka. Policajac se samo zlobno nasmijao, i rekao " zar misliš da ću te pustit da si prikratiš muke tako brzo. E pa neću." Zapadnjak je samo otvorio oči u kompletnom šoku i nastavio polako umirati.
Tad je došla žena na red. Ona je bila nasmiješena i nevjerojatno mirna gledajući ravno naprijed, držeći svog muža za ruku. Počeo sam se čuditi i biti ljubomoran na tu mirnoću.
U isto vrijeme kao se približavao moj red da umrem (ja sam bio zadnji na redu, jer je moj zločin bio najmanji) tako je sve više neka nervoza ulazila u moje tijelo. Tuga je postala neizdržljiva, mislim da se pretočila u nervozu. Znao sam da se moram polako oprostiti od svega živog i da ću jednostavno prestati postojati. Nije tu bilo nikakve nade o nekom drugom životu. Dobit ću metak u čelo i doviđenja. Nema me više.
Policajac je dignuo pištolji, odmaknuo se metar od žene i jednostavno upucao ženu u čelo. Velikom brzinom pomaknuo je pištolj malo na stranu i stavio metak u čelo njezinog muža. Oni su se samo lijepo smireno i još uvijek nasmijano spustili na dno, tvoreći zagrljaj na podu.
Došao je red na dilera, ali tada je došlo do preokreta. Došao je neki visoko rangirani Arap u tradicionalnoj nošnji, počeo pred publikom držati govor, dok smo mi čekali na svoj red. U dubini moje duše počela je rasti nada da ću možda biti pomilovan.
I tako je i bilo. Došao je Arap do mene, ja sam pao na koljena , počeo moliti za oprost, diler isto. On je rekao „Zločini su vam oprošteni, možete ići“. Ljudi su počeli razilaziti jer su skužili da je današnje smaknuće gotovo. Brzinom kako je izrečena kazna tako je brzo i opozvana.
Jasnoća i jednostavnost njegovih riječi uzrokovalo je instant euforiju koja mi je preplavila tijelo. Uzeo sam mobitel van džepa i nazvao roditelje i rekao sam da ću živjeti. Moj roditelji nisu bili u dvorani, od njih sam se oprostio prije, tokom posljednje večere.
Kad sam došao kući i vidio svoje roditelje kako mi dolaze u susret briznuh u plač, iako sam se pokušavao kontrolirati kao pravo muško, emocije su je jednostavno preplavile (inače vrlo vrlo vrlo rijetko plačem u snu). Tresao sam se cijeli pokušavajući sakriti svoje suze rukom. Uspijevalo mi je jedno vrijeme, ali kad sam zagrlio majku, jednostavno sam se slomio.. Jedino čega se sjećam da sam bio neizmjerno sretan i zahvalan na drugoj prilici koju sam dobio.
To je bio kraj sna. Do buđenja sam sanjao još jedan manji san.
Al ikad sam se probudio instant mi je ovaj san došao u sjećanje i kompletna paleta emocija koju sam osjećao tokom sna. Prvo neizmjerna tuga, praznina, pa euforija i sve. Osjećao sam se kao na emocionalnom rolecosteru.
Još sam bio pod dojmom kojih sat vremena nakon toga.
Inače cijeli san je bio potaknut dvjema stvarima.
Jedan je da sam dobio kaznu za krivo parkiranje. To je ipak priča za sebe, jer dobiti kaznu za parkiranje ovdje kao doma dobiti kaznu jer prodaješ alkohol maloljetnicima. Druga je da sam pojeo ogromnu masnu pizzu prije spavanja.
P.S.
Pozdrav iz Bahraina. Nadam se da ste uživali u pogledu na moj skrenuti um.
Post je objavljen 04.09.2007. u 10:41 sati.