Živim za svoju djecu! Ne mislim da sam po tome posebna, ni jedinstvena, znam da su takve sve majke... Imam i veliku i malu djecu - pa sebi dajem za pravo da kažem kako je istinita ona: mala djeca - mala briga, velika djeca - velika briga! Odgajanje male djece uvijek je za mene bila više zabava nego teret. Rado se sjećam svojih sinova kada su bili mali i upali u fazu "neću"... Bilo je dovoljno da im zabranim ono što želim da naprave - pa da s velikim veseljem naprave "obrnuto". Tako sam danima izdavala naredbe: Da nisi slučajno bacio smeće! Da se niste usudili spremiti igračke! I sve bi ubrzo bilo na svom mjestu (vuk sit - i ovce na broju). S malo manje zabave preživila sam njihove slijedeće faze - tvrdoglavost, prve laži, nestašluke, loše ocijene, opomene u školi, prva bježanja sa nastave, školske ekskurzije, prva opijanja, nesretne ljubavi...Polako se tvrdoglavost (kao čarolijom) pretvarala u ambicioznost, pretjerana osjetljivost u duhovitost, nestašluci u šarm... Na sve se navikavam, polako uz njih rastem, sve im manje trebam...ali ako ima nešto na šta se nikad neću naviknuti, nešto što me uvijek obori s nogu i ne da mi disati - onda su to plave osmrtnice! Osmrtnice na vratima srednjih škola! Naslovnice u novinama o tome kako su živote izgubili mladi ljudi! Zastane mi srce! Zamrznu mi se misli! Ono što je trebalo značiti kraj dobro obavljenog posla i odrastanje - postane preko noći kraj nečijeg života. Stavljam se u kožu svakog roditelja koji je izgubio odraslu djecu, i sve me boli...Moja najmlađa ne spava već petu noć! Slučajno je u četvrtak vidjela unesrećene mladiće u požaru... U petak se uvukla u našu postelju i popiškila se od straha...
Spavam u njenoj blizini noćima. Čim primjeti da me nema u njenom krevetu diže se i dolazi k meni. Hvala joj - u njenom zagrljaju i ja lakše zaspim! Sinovi su valjda zapamtili kako dok čuvaju sebe - i mene drže na životu!
Post je objavljen 04.09.2007. u 10:42 sati.