Majka voli da priča o svemu što zna, a i ja sam odrasla u takvoj tradiciji. Stalno prepričavamo filmove, navodimo autoritativne podatke iz specijalnih televizijskih emisija. „Šta si čitala, majko?” pitam.
„Radi se o čoveku koji proučava holokaust.”, kaže. „On pravi dijagrame. Jedna osa predstavlja smisao/besmisao života a druga uspeh/neuspeh. To znači da postoje četiri grupe ljudi - oni koji su zadovoljni svojim uspehom, oni koje možemo da razumemo, zatim oni koji su očajni iako imaju uspeha, kao toliko mnogo sveta koje znamo, i oni koji su očajni zato što nemaju nikakvog uspeha. Naravno, postoji i četvrta grupa - ljudi koji su zadovoljni neuspesima, ljudi kojima nije potrebna nada da bi živeli. Da li znaš ko su ovi ljudi?”
„Ko?” pitam.
„To su jedini”, kaže majka, „koji su preživeli.”
...
Dejvid Levit: Vanzemaljci
Psihopolis, Savremena američka priča, 1988
Rešio sam da nešto promenim. Za početak, spavaću bolje. Legaću rano i ustajati rano. Praću sudove pre odlaska na posao.
Zato sam sinoć uzeo da čitam ovu staru knjigu. Dovoljno staru da mi priče deluju nepročitane i zanimljive. Nisam tražio previše. Tražio sam san, san sam i dobio. Trenutak pre toga sam pročitao ove redove. Mogao bih se zakleti da sam nedavno pročitao isto to ali na nekom drugom mestu.
Nemam istraživanja, ni rezultata kojima bih podržao svoj stav, ali sam ubeđen: četvrta grupa ne postoji, nada mora postojati. Ili je prvo trebalo definisati: šta je besmisao, šta je neuspeh.