Pregled posta

Why? My beautiful dead angel...

Prije nego što počnete čitati, evo jedno objašnjenje zašto me tako dugo nije bilo na blogovima:
Nije ništa strašno, no znate kako svakoga povremeno uhvati bezvoljnost za njih ili mu život nametne druge stvari. Naime, uz manjak inspiracije, vodim ratove sa samim sobom kao da mi jedan važan odgovor (kojeg ovdje neću spominjati) jednostavno ne ide u glavu. Ali ne trebate brinut (ili ako me ne volite: nemate se čemu veseliti ), jer ću naravno preživjeti ovu omanju krizu . Nadam se da će vam se svidjeti post. Uživajte!


Sitne kapi kiše, hladne suze crne udovice, čiji osmijeh se krije iza vela crnog poput noći, hlade moju vrelu kožu… perući blatne tragove sa staroga kaputa. Tišina, krhak mir za kojim je moje srce neumorno tragalo, sad je samo tama, hladna crnina što proždire srce koje se utapa u tamnom moru tuge.
Tih miris bijelog ljiljana, istrgnutog iz života u sred cvata svoje nevine ljepote, još uvijek lebdi u zraku miješajući se sa vonjom svježe iskopanoga groba, ispranog jesenjom kišom…
Dva bijela, mramorna anđela spokojno sviraju svoj tihi duet, tajnu melodiju patnje ljudskoga srca. Stojim, pognute glave i drhtava tijela, promatrajući tamni portal onoga svijeta s gađenjem i strahopoštovanjem, bojeći se koraknuti dalje…
Sijeda starica, bez riječi prolazi pored mene, stupivši na drugu stranu… Pratim ju, nesigurna koraka kao što mladi vojnik prati svoga vođu, ne znajući kud ga put vodi. Ona zastaje, klečeći pred malenim kamenim svetištem vječnoga počinka, lijući vrele suze po izboranom licu… Jedan dio u meni, posljednja trunka čovjeka koji sam bio, želio joj je prići, reći nekoliko utješnih riječi… ali sa usana, odnosio ih je vjetar. Ovo ne bijaše moj cilj, morao sam dalje… dalje kroz tamu.
Teturajući poput aveti kraljevstvom mrtvih, moje srce kuca sve sporiji ritam… vrijeme kao da je stalo, padam u trans. Svakim korakom, osjećam kako sam sve bliže… bliže spoznaji, istini što se krije ispod bijeloga mramora. Prigušen vrisak govori mi stani… okreni se i bježi. Ovo nije tvoj svijet. Ali tijelo ne sluša. Srce još uvijek kuca, tjerajući noge dalje… sve dalje… prema tajni što se skriva u tišini groba.
Glasan huk malenog ćuka razbija prividan mir noćne tišine, oslobađajući me na trenutak transa u koji sam zapao, tjerajući mi jezu niz leđa. Pognuta poput one crne starice, pred mnom stajala je vrba, oplakujući tihim šaptom suhoga lišća, prolaznost života smrtnoga svijeta… skrivajući svojim uvelim granjem tajnu za kojom sam tragao. Posegnuvši rukom naprijed, iznenadan vjetar umalo me oborio s nogu. Razgrćući šuštavu zavjesu i mrseći moju dugu kosu, zaklanjao mi je pogled… Ali tajna bijaše razotkrivena. Nema povratka…
Hladan dah zastao mi je u grudima. Stajao sam kao kip, očaran ljepotom djevojačkog lika, ocrtanog laganim sivilom na bijelome kamenu… Samo dvije riječi bijahu dovoljne, anđeosko ime… i moje srce se slomilo u stotine sitnih krhotina koje ni nitko neće ponovno sastaviti. Duša u meni vrišti zarobljena u agoniji boli... ali suza nema, one ostaju zarobljene na tankoj granici tuge i ludila što se bore za prevlast…
Drhtavim prstima lagano gladeći hladan kamen, pokušavam razotkriti zlokobnu iluziju, ali ona je stvarna kao bol u mojim grudima. Osjećam se tako usamljen, prazan, poput beživotne ljuske ljudskoga bića što je ležala nekoliko metara ispod mojih mokrih čizama.
Ne, srce još uvijek ne želi vjerovati u tragediju djevojačke ljubavi… Krvavi prsti grebu po tvrdome kamenu, ruju po mekoj zemlji… tražeći blago što se krije u dubini... uzalud. Tihi jecaji pretvaraju se u očajne krike, razbijajući tišinu kao kulu od karata…
Umorno, moje tijelo pada u kaljužu meke zemlje, dok duša tone u hladnom moru tame, očajnički hvatajući ostatke sjećanja na ljepše trenutke dvaju smrtnika, koji se zakleše na vječnu ljubav...
«Kristijane»… tih, nježan glas odzvanja poput eha u daljini, šapućući moje ime. «Probudi se… moj voljeni anđele… otvori svoje lijepe oči.» Taj glas…zar je moguće da se Jahve smilovao ljudskome srcu?! Ili je ovo samo san ljubavlju slomljenoga smrtnika… iluzija prokletnika Sotone što se veseli ljudskoj patnji... Ne! ona je tu. Lice tako poznato kao vlastito. Stoji nad mnom, nježno prelazeći svojim mekim prstima moje po mome obrazu... krasna kao nikad prije, nježno mi se smije.
Stisak u mojim grudima zamjenjuje ugodna toplina. Razum mi govori «Ovo može biti samo san…», ali srce tvrdi da je java. Što god bilo, ne želim se probuditi, ne želim ju izgubiti…ja sam ponovno sretan... tako sretan…
«Volim te…» tiho mi šapuće glas tako poznat, ali ipak tako stran… Osjećam se tako slabo, oči vape za snom… Ja se gubim, tonem u moru osjećaja koje ne mogu razabrati.
Ne, nešto nije uredu. Svaki instinkt vrišti na predstojeću opasnost! Ali tijelo je slabo, ja padam u trans… Smaragdno plave oči gore takvom strašću kao nikad prije… No je li taj strastveni plam zaista ljubav?! Ne… to je samo žudnja u nemrtvim očima za tamnim grimiznim sokom što kola mojim venama.
Naglim trzajem umakao sam smrtonosnom ugrizu bijelih očnjaka što su se poput bisera sjajili na mjesečini. Prestravljen, ali ipak toliko privučen samom njenom pojavom nisam znao dalje… Stajala je potpuno mirna, još uvijek sa osmijehom na licu. Zar nije shvaćala? Ili nije željela razumjeti strah moga srca. Nesigurnim korakom, polako sam se udaljavao od svoje voljene krvnice… sve dalje, dok se korak nije pretvorio u trk.
Trčim, poput prestravljenog laneta bježim od sudbine koju ne mogu izbjeći… U daljini čuje se prigušen udar crkvenog zvona i nježna melodija ženskoga glasa slatka poput ljetnog vina s anđeoskih usana... Blizu je, mogu je osjetiti. Uskoro će biti svršeno, nemam snage... Hladne ruke obuhvaćaju moje umorno tijelo. Više joj se ne mogu oduprijeti, ne mogu pobjeći.
Propadam… moja barka nježno se ljulja na valovima crnoga mora, zibajući me u sladak san. Tijelo umire, svladano hladnim zagrljajem aveti s kosom u ruci… Dodir hladnih očnjaka para mi grlo dok pluća vape za zrakom… Moja duša se gubi, ali srce još uvijek neumorno lupa svoj ritam… Taman grimizan cvijet otvorio se na mome vratu, više ne osjećam bol. Vrele suze kaplju mi niz mrtvo lice. Tama, zaklanja mi pogled… U daljini još čujem njen zadovoljan uzdah, moje ime na usnama slatkim poput ljetnog vina… i svjetlost u dva svijetla safira čija nevinost bijaše izbrisana u trenu…
Krik se gubi u praznini… Duša se opire čvrstome stisku. Želim ju vidjeti, nju! Ne ono što je postala… Ponovno dotaknuti njene usne… biti sretan… Ali ne, ja padam, tonem sve dublje u njenom hladnom zagrljaju gušeći se u sjećanjima što izviru na svjetlo… ostavljajući svijetao trag suza na blijedome licu... posljednje koje ću ikad isplakati.
Moja krila su slomljena, ne mogu uzletjeti… Svakim dahom moje tijelo sve je bliže ponoru smrti. Taman povez pada mi preko očiju, dok tišina gladno guta moje prigušene jecaje… Posljednji put u nadi pružam svoje drhtave prste, pokušavam dosegnuti nešto što će zaustaviti moj beznadan pad… uzalud… sve je uzalud…
* * *
Moje ruke su hladne… srce gori paklenim plamenom što proždire ostatke moje ranjene biti. Vode… suho grlo vapi za osvježenjem… ali svaka kap što klizi mojim grlom gori u meni poput grčke vatre…
Svijet tako taman, a ipak toliko jasan kao nikad prije pružao se pred mojim okom. Boje i ljepote smrtnoga svijeta koje ljudsko oko nije vrijedno uočiti…
Savladan zaprepaštenjem, pao sam na koljena, zureći u blijed, ali prekrasan odraz u ogledalu ispred sebe. Moje lice, ali s toliko ljepote… napokon sam shvaćao. Više nisam bio čovjek već samo ljudska ljuska… čudovište iz bajke o kojima sam čitao kao dijete. Biće što se hrani krvlju nedužnih smrtnika, predator što lovi u sigurnosti tame… stvor, a ne muškarac…
Prišla mi je, nečujna poput sjene nježno mi šapnuvši «Dođi moj voljeni. Vječnost je naša! Sad nas ni smrt neće rastaviti. Ti si zauvijek moj…»
Izgubljen i tako usamljen, utonuo sam u njen nježan zagrljaj, dopustivši joj da tješi ostatke moje ranjene biti. Pitajući se, je li negdje u dubini svoga hladnog srca, još uvijek imala barem malo one ljubavi za mene, koju sam ja osjećao za nju...



Post je objavljen 03.09.2007. u 21:02 sati.