Osvanuo je i taj dan... Ipak nisam gađao fazane, nisam bio raspoložen (čovječe, ovo mi je postala mantra), a bilo mi ih je i žao. Imali smo 4 sata, 2 sata razrednika i 2 sata hrvatskog, a sat je trajao 1/2 h. Iako sam htio pobjeći iz prve klupe, malo sam zakasnio, tako da sam dospio samo do druge..bar neki napredak.. Opet sam izabran za predsjednika razreda, ali nisam htio odbiti da se naučim na reakcije razreda na ono što uspijem ili ne uspijem napraviti (za njih, uglavnom).
Otišao sam teretanu nakon 3 mjeseca i napravio jedan "kružni" (prošao većinu sprava). Nisam mogao vjerovati da opet udišem taj miris (čitaj: smrad) i da mi žuljevi opet za nešto koriste.
Sinoć nisam uspio zaspati jedno sat-sat i po, vrtio sam se po krevetu i samo mi je na pamet padalo što sam sve htio, a nisam ostvario, kao npr. htio sam proći s 5, na kraj mi je prosjek 4.4, u teretani nikad nisam postigao ono što sam htio, nisam uštedio ni pare za ono što mi treba za teretanu itd. itd. Onda sam se sjetio kako su me pregazile posljedice toga što sam, ljut poslije ekskurzije, sam sebi obećao da ću ljeto provesti sâm, a to me totalno uništilo. I još sam ljetos imao gadnih problema s nekim sjećanjima iz djetinjstva, od čega sam smršavio 3 kg za oko tjedan dana. Jedna prijateljica, koju znam 12 god., koju sam šlepao cijelu godinu, kod kuće joj objašnjavao gradivo, tješio je kad je imala problema s dečkom, pala je razred, a nakon toga, kad sam ljetos htio od nje nabaviti nekih pjesama, čekao sam 2-3 tjedna da kaže "kad ima vremena". Nisam dočekao.
Oko mene su većinom kreteni; ovi iz Tehničke su malo previše uživljeni u neki gangsta shitove, samo pričaju o travi, kad pričaju o curama, a o tome najviše i pričaju, o njima pričaju kao da su samo hodajuće sise i guzice; neki dečki iz škole s kojima sam se družio, znaju samo vrijeđat i sebe uzvisivat u nebesa, a mislio sam da su mi najbolji prijatelji iz škole. Tako sam s jednim išao zajedno u glazbenu 2 god. i stvarno smo si bili jako dobri, a sad me samo isprdava, jer se samo druži s Martinom, koji je seljačina kakvu se jako rijetko sreće.
Ne kažem da nemam ovdje nikog, u razredu imam par prijatelja koji me stvarno vole, ali previše je sranja. Dosta sam ušutio. Samo slušam neke depresivne Akonove pjesme, kao što je Ghetto. Gadim se sam sebi kad se vidim što si dopuštam, ali valjda ću se i ja normalizirati. Morao sam ovo negdje istresti.
Post je objavljen 03.09.2007. u 19:37 sati.