Zastava na pola koplja danas je predstavljala simbol tuge i žalosti za poginulim vatrogascima, herojima. Jutros ih je bilo sedam, sada ih je već osam.
Dok smo postavljali zastavu u Muzeju u kojem radim, osjećala sam se tako tužnom, i zbog toga sam odlučila danas napisati ovaj post. Jučer sam gledala Dnevnik, i slušajući o tim mladim životima koji su tako naglo i na tako okrutan način prekinuti, posve nesvjesno našla sam se slomljenom, u suzama. To su bili tako mladi ljudi (samo jedan je stariji od 35 godina) pred kojima je bilo toliko toga, a u jednom danu izgubili su sve. Toliko se nagađa što se dogodilo, bacaju se optužbe, krivnja se prebacuje s jednog na drugog, traže se odgovorni, a ja se pitam... čemu? Njih više nema.
Nekako uz sve te smrti, najviše me pogodila smrt Marka Stančića, 17-godišnjeg dečka. Bio je mlađi od mene. Grozan je osjećaj kad umre netko mlađi od tebe, pogotovo kad ti sam imaš 18 godina. Što je sve on izgubio? Razmišljam o sebi prije godinu dana. Jedva sam čekala da postanem punoljetna, da položim vozački, završim srednju školu, upišem fakultet... Toliko toga. A taj dečko je sve to izgubio, nikad to neće doživjeti. Nikad neće slaviti norijadu, veseliti se vozačkoj dozvoli, diplomirati, imati djecu, živjeti... Sve je to tako žalosno, i ne smijem ni previše pisati o tome jer svaka riječ mi tjera suze na oči.
Jučer je Blanka Vlašić postala svjetska prvakinja u skoku u vis. Blanka je medalju osvojila noseći crnu traku na dresu. Cijela Hrvatska pati. Mislim da smo svi potreseni tom tragedijom, jer na takav događaj čovjek ne može ostati imun, svi se pitaju kako se to moglo dogoditi? Pitanja će ostati, odgovore možda nikad nećemo dobiti, ali njih ništa neće vratiti. Ostaje samo tuga, bol i sjećanje. Sjećanje na te hrabre ljude i tako okrutnu smrt koja ih je zadesila. Pamtimo ih. Oni to zaslužuju.
Post je objavljen 03.09.2007. u 17:34 sati.