Pozdravljam vas s ovog mjesta gdje god ono bilo. Neki me možda i znaju, barem moj stil jer mislim da sam razvio jedan. Već sam imao par blogova, zadnji je čak i imao svoju stalnu publiku....sve ono što sam želio, no kako to inače ide i taj blog je morao naći svoj kraj, a našao ga je u mojoj želji da vidim kako ću se osjećati ako kliknem na onaj famozni "Obriši blog" ili kako se već zove. Završio je neslavno jer nisam ni plakao niti se valjao u smiji nakon klika...osjećao sam se kao i par Trenutaka prije - isčekujući nešto. No ništa se pojavilo, a ja sam ostao ugodno umrtvljen.
I sad krećem od prvog koraka, sa zgodnim mojim imenom (premda je ono prošlo bilo savršeno i mislim da ću se vratiti na njega), a ime bloga je totalno promjenjeno, ne zato što sam napustio vjeru u Trenutke nego zato što sam čuo jednu pjesmu i kao što sam uvijek govorio da glazba može potaknuti na sve tako me potakla na otvaranje novog bloga. Neke stvari se moraju čuti ljudi. Dakle glazba. Glazba je stimulans, a razlozi su mnogi, no onaj koji se u ovom ili onom obliku pojavlje je taj da imam nešto za reći i, ovako u sjeni relativne anonimnosti, mogu činiti upravo to.
Pa evo i današnje teme:
Zabluda i život u istoj.
Sigurno vam se svima dogodilo da nešto je onako kako vi mislite da je a zapravo (DAM DAM DAM) nije. Živjeli ste u zabludi, no bez brige...kada čovjek živi u zabludi nije toga svijestan i sve je OK. Problem je kada mjehur zablude probuši oštri vrh istine. Tada možete jedino izreći onu riječ koja racionalizira svako moguće stanje: Jebiga. Da upravo jebiga sam rekao kad se mjehur probušio. Još sam, naravno spomenuo svoje ime i rekao si "Daj se sredi (ili uozbilji, ne sjećam se)" i otišao u noć.
U svom kratkom životu od skoro 19 godina upoznao sam mnogo osjećaja, mnoge bih rado preskočio, ali ne ide to tako i mislim da je jedan od najgorih onaj osjećaj koji vas udari u čelo kada spoznate da ste se ponadali uzalud, ergo da ste živjeli u zabludi. Jer nada je kurva, sestra zabludi. Nije da pljujem po ženskom spolu, ali ne mogu protiv gramatike.
Uglavnom nije to ugodan osjećaj.
Ne znam kako se drugi nose s tim, ali ja jednostavno odem, po mogućnosti, kako sam rekao, u noć, jer to mi izgleda nekako kompatabilno (kad malo bolje razmislim jedino što radim je dizanje ruku i odlazak u noć). Onda pokušavam ne razmišljati o tome, ne uspijevam, onda odem spavati, ništa, onda se eventualno prepustim i polako umirem.
Jest malo melodramatično, neki bi rekli emo, ali uvjeravam vas da su mi noge čvrsto na zemlji....samo glava je u oblacima.
Ali što je najgore i to vam je vjerovatno svima poznato....Eventualno opet padnem u istu zabludu. Dovoljna je riječ, pogled, gesta, miris, informacija, sjećanje...bilo što i opet sam tamo, u istoj zabludi. Mjehur se oformio i donekle je ok.