Još od mladih dana čuo sam za reinkarnaciju. Kao i za sve meni nove riječi potrudio sam se to razumjeti. Riječi samo prenose informaviju, a prenijeti nešto što se prvi puta čuje nije jednostavno. U krugu vršnjaka bila su objašnjenja da se radi o ponovnim rođenjima u nekom novome tijelu. Najčešće se to svodilo na neku želju da se nakon smrti ponovo rađa.
Slušao sam to i nije mi baš bilo jasno o čemu se radi. Navodno smo nekada bili netko drugi i sada smo reinkarnirali u ovo što jesmo, a tako ćemo i nastavii u nešto novo. Neki će biti neka životinja ili su to bili. Pitao sam se često vrijedi li to i za biljke.
Prihvatio sam neko značenje te riječi kako bi se mogao sporazumjevati s onima koji o tome pričaju. Meni su ipak ostale neke nejasnoće. Je li to, možda, pitanje vjerovanja u nešto što se ne zna ili ne vidi?
I danas čujem često, pogotovo od mladih ljudi, pričanja i tumačenja reinkarnacije. Neki su i u uvjerenju da su nešto bili i da će nešto drugo biti. Naučili smo se na ovaj život i ne možemo se samo tako odreći stečenosti osjećaja trajnosti. Vjerujemo u sutra i u toj vjeri stvaramo. Takova vjera u trajnu promjenu mnoge nosi naprijed i rado prihvaćaju takovo vjerovanje. Ima čak i kazivanja kako se ponetko i sjeća događaja iz prethodnih života.
Vrijeme je ostavljalo svoj trag u meni darovanom životu, a nejasnoća je postojala i dalje. Ionako sam tražio, životom svojim, smisao njegov. Naučio sam da i pitanja većinom nemaju pravu osnovu, jer sadrže nejasnoće i budu time često besmislena, osim kao potreba pojašnjenja njih samih. U svemu ovome jedno je nepostavljeno pitanje za mene osnova za valjanost pitanja ovoga. Reinkarnirati, a tko? Tko si, da bi reinkarnirao? Tko to reinkarnira? Na ta pitanja treba prije odgovoriti, a kada se to vidi, tada vrijedi valjano ići dalje.
Ima tu još važnih viđenja za valjanost viđenja nečega što bi se reinkarnacijom nazivalo. Što je to u čemu se postoji i koja je to kvaliteta što je vremenom nazivamo? Ona je osnova postojanja bilo čega. No, vrijeme je neophodno za postojanje, a ujedno dokazuje apsurd postojanja. Vrijeme je promjenama, a postojanje kao suprot promjeni, osim ako se ne misli na stalnost promjene. Tada je osnova postojanja van nas kao jedinki, već negdje gdje nama je osnova, takovim promjenjivim i prolaznim.
Rijetko sam sâm govorio o reinkarnaciji, jer sam ktitički na nju gledao. Prvo moram vidjeti tko sam, gdje je i što je sve to.
Dob mi je već prilično poodmakla i nekako je vrijeme ostavljati tragove, ma kakovi oni bili, da bi mi život valjan bio, pa makar i kao predmet kritike. Vidjeh, na svoj način. Možda nekome to otvori pokoji prozorčić i u njegovu svijetu. Mnogi su razne prozore otvarali i tragove o tome ostavljali. Ne otkrivam toplu vodu. Govorim iz duše o viđenjima svojima.
E, pa nije pitanje reinkarnacija, več tko si čovječe? Kada to shvatiš, iskreno i istinito, puno toga će biti u drugačijem svijetlu doživljavano.
I da se još malo vratim, u dane mladosti i onih mladih koji žarljivo govore o reinkarnaciji. Misle kako će se proslijediti memorija i misli i želje i osjećaji; kao da će se sve jednostavno nastaviti novim iskustvima. Želje su to njihove, a gdje je stvarnost?
Naslijeđujemo podosta toga. Geni pamte. To su naukom dokučili oni koji se time bave. Često se osjeti kao da ponešto dolazi iz nekih nepoznatih prostora. Možda i sve odande dolazi? Ako je tako, tko smo i gdje smo? Pitanje je već drugačije.
Čuo sam za reinkarnaciju. Neki su nekada i negdje zaključili. Bio im je to domet gledanja. Ja, kao i uvijek nastojim sam to vidjeti. Pokazali su mi put, a ja se pitam, što mi to pokazuju? Jesu li to bile želje njihove? Mladi lako želje prihvaćaju kao osnovu svojih zaključaka. Zaključivanje? I ono što vidim ne zaključujem ja. Takav sam kakav sam. Stvoren od nebrojeno komponenata i čitav se svemir i vrijeme zrcale u meni. Otkuda mi onda pravo da zaključujem. Ljudski je pogriješiti. Ja ipak nešto vidim. Tijekom života promjena je dominantna za nas što živi smo. Težimo čvrstoj točci, trajnosti, besmrtnosti ... To je, osnovom želja, trajna vodilja.
Ja poznajem pitanja stvarnih puiteva. Tko sam? Što je život i osnova njegova postanka? I tisuće puta gledam isto i kao da se odnosim spram toga, jer postojanjem jest odnos taj. Zbog života to je promjenjljivo. Ne znači to da ono takovo i je. Promjena je u meni, u mom gledanju, i mom razmišljanju, i mom životu.
A reinkarnacija? Možemo razgovarati o tome, ali postoje važnija pitanja, da bi valjanost razgovoa po meni bila valjana.
Prijatelji dragi, eto ja opet nešto prevrćem u glavi. Kažu da je to tamo, mada ja nisam siguran u to. U što uopće jesam? Da, jer postoji ono važno i osnovno pitanje: 'Tko si?' Kao da ponešto i vidim, ali nije moje da zaključujem. Nekako se divim svemu ovome. Kao čovjek dat sam odnosima. Ne mogu a da ne kažem: 'Hvala Onome po kojem postojim, Onome po kojem mi ljudi vidimo sve ovo kao prirodne zakonitosti, Onome po kojemu moj osjećaj mene postoji'. A zašto Onome, kao da je živ, a ne slučaj vjerojatnosti postanka živih oblika i svemira. Zaro što sam živ po tome što me čini. To je iznad mene u osnovi mojoj i Njemu se klanjam. On je iznad života. Kao da sam zaključio? Ne, to je viđenje moje, a ja i dalje provjeravaam. Vjernici bi rekli da sam ko nevjerni Toma. Možda, ali iskreno idem i priznajem način svoj. I moje srce po Njemu radi.
Završavam kruženje misli postom ovim. Jeste li me slijedili? Jeste li vidjeli nešto novo prateći me putem ovim? Jesam li što propustio lijepo i vrijedno?
Sve vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 03.09.2007. u 15:19 sati.