Marketing
OGLEDALO IMA DVA LICA
" Budite uvijek prvorazredna verzija sebe samih, umjesto drugorazredne verzije nekoga drugoga."
Judy Garland
Htjela sam ovom prilikom govoriti nešto o samopouzdanju. Iako ga sama nikad nisam imala i vjerojatno ga nikad ni neću imati. Ali barem vrijedi pokušati. 
Svi mi ponekad imamo krivu prosudbu o sebi. Bojimo se da nas ljudi neće prihvatiti onakvima kakvi uistinu jesmo te nam se zbog toga lakšim čini glumiti neku drugu osobu, nekoga tko zapravo nismo.
"Još jedna subota navečer. Stavljam šminku na lice. Oblačim štogod pripijeno i usko da izgleda privlačno. Gledam se u ogledalo. Mogu priznati skromno da izgledam ok, još koji kilogram dolje i izgledalo bi savršeno....pa zar nije to uistinu ono što se danas traži?"
Zapravo otkad znam za sebe bila sam tiha i povučena osoba. Nadasve sramežljiva i toliko nesigurna. Ona koja se nikad nije isticala u gomili.
Ona koja nije mogla stati pred razred i izlagati referat. Ona koja je uvijek sumljala u sebe i svoje sposobnosti. 
" Stajala bih tako u gomili nepoznatih ljudi, činilo mi se satima, ne znajući šta bih rekla (a da ne ispadne glupo) dok je moja prijateljica već odavna čavrljala sa dvojicom, trojicom zgodnih dečki (takooo tipično za nju! ). "
Ona koja je smatrala da je drugi ne primjećuju....
"Već nekoliko puta su me zaustavili na ulici ili u disku ljudi koje nisam poznavala, a oni su mi govorili da me znaju iz škole ili iz kvarta. To me zaista iznenadilo, ali ugodno."
Znala sam dosta puta jednostavno pobjeći, nekako mi se to činilo, možda ne najboljim, ali sigurno najsigurnijim riješenjem.
Pobjeći i nikada se više ne vratiti, zvučalo je tako idealno....zapravo samo nisam htjela opet biti povrijeđena.....od prijatelja koji govore da to jesu, a nikad ih nema kad ih zaista trebaš, od dečkiju što glume da im je stalo, a kad ne dobiju što žele jednostavno odu, od ostalih ljudi šta su me uvijek gledali svisoka, valjda me smatrajući nedoraslom njihovom nivou ponašanja ili stupnju razmišljanja....
Jedino šta sam imala su bili snovi. To je bilo ono što mi nisu mogli oduzeti. Tamo sam se osjećala sigurnom i zaštićenom.
Ponekad poželim biti netko drugi.
Netko koga neće moći povrijediti, netko na koga će se moći ugledati, netko kome će se diviti....ljepša, uspješnija, snažnija, zabavnija, pametnija.....
Ali tada kada se vratim doma nakon još jednog subotnjeg izlaska i skinem svu tu šminku sa lica i obučem nešto komotno i gledam se u ogledalu, napokon vidim....
....Onu koja će rađe šutjeti nego govoriti gluposti i izmišljotine samo da bi je primjetili.
....Onu kojoj ne treba neka uska odjeća i tona šminke kako bi osvojila nekoga.
....Onu koja vjerojatno nikad neće biti toliko lijepa, toliko snažna, uspješna i pametna....
....ali onu koja ima i uvijek će imati sebe. Pravu sebe.
I, da, sada znam da ogledalo uistinu ima dva lica. Pravo i krivo. Pitanje je samo koje češ ti izabrati.
"Stvorila sam svoj svijet i on je mnogo bolji nego onaj što sam ga ikad vidjela vani."
Louise Nevelson
Post je objavljen 03.09.2007. u 13:21 sati.