Nogomet je čudnovata igra u kojoj 20 ljudi, najčešće muškog spola, juri po travom zasijanom polju zadanih dimenzija za jednom jedinom loptom, a kad je sustignu, nogom ju tjeraju od sebe, a dvojica to gledaju stojeći u metalnom okviru na koji je obješena mreža i po vrućem vremenu nose rukavice, i nekad im onih 20 pokušavaju dodat loptu, nekad uhvate a nekad i ne, zato služi mreža, ako ne uhvate da ne moraju daleko po loptu, tu imamo još i tri čovjeka koji zvižde i mašu zastavama i obučeni su drugačije od svih na stadionu.
Ne gledam nogomet, ali naglašavam da to nema ama baš nikakve veze s mojim primarnim i sekundarnim spolnim obilježjima. Suprotno većinskom mišljenju, centar za ljubav prema tom vrlom sportu ne nalazi se u vanjskoj cijevi muškog spolovila. Nije da ja ne volim nogomet, već nekako uvijek nađem nešto što me u trenutcima aktualnog naganjanja lopte zanima više. Sloboda izbora tema i preokupacija koju na privatnom planu uživam na poslovnom mi je često uskraćena, pa mi je tako nogomet prema kojemu sam indiferentna obilježio pola tjedna, a umalo i cijeli.
Kolega me nazove i kaže da ima ležeran poslić za mene koji ću obaviti s lakoćom, i još se i zabaviti. Hm, sumnjivo zvuči, nisam još doživjela sve te elemente u kombinaciji! Naime, jedan naš poznati NK igra protiv njemačkog NK, i treba im prevoditelj na presici dan prije utakmice i na dan utakmice. Hm, sumnja je bila na mjestu: njemački i nogomet u mome kozmosu nikako nisu sinonim za ležerno, a bogme ni za zabavno. Potencijalna atmosfera na jednom našem popularnom stadionu, a još više okolo njega zagolicala mi je doduše znatiželju, ali već sam vidjela da će biti kao u Sheratonu na konferenciji, a za vrijeme ručka: od umora, napora i gužve nikad nisam gladna!
Odlučivši u roku od 5 minuta da je ovo možda moja njemačka godina, te da sam se dovoljno odmarala i da je vrijeme za nove radne stresove, pristala sam, a da pojma nisam imala na što i kako pristajem (niti se činilo da ću doznati dok ne dođem na lice mjesta). Prvi korak: sastav obje momčadi na oba jezika, hvala Bogu na internetu. Drugi korak: novinska izvješća nakon prve utakmice, hvala Bogu na internetu. Treći korak: snimljene izjave oba trenera na oba jezika + presice nakon utakmica na njemačkom, hvala Bogu na Jubitou. Četvrti korak: mentalna gimnastika - članovi i kolokacije, općenito, za vraćanje u pogon. (Jetzt sind sie in Fuehrung gegangen! Wir hatten zwei Torschussmoeglichkeiten. Wir werden alles versuchen! Wir waren laenger im Ballbesitz usw. Njemački je tako predivno logičan jezik!) Peti korak: mailovi od kolege koji je već odavno ufuran u milje i diskurs s korisnim savjetima za snalaženje na presici: Igrači vole reći Publika je bila naš 12. igrač, dok neki novinari obožavaju pitanje: Što ste rekli igračima u poluvremenu? Šesti korak: sms-ovi i konzultacije s dragim prijateljem nogometašem koji mi je odmah odgovorio na pitanje kako se kaže sudačka nadoknada, ali još uvijek razmišlja o tome kako se kaže živi zid. Sugerirao mi je da prevedem doslovno, jer ipak su to nogometaši. U poluekscitiranom stanju nisam ovo zadnje detektirala kao samoironiju pa sam si pribilježila napomenu 'doslovno'. Ne želite znati kako to zvuči.
I tako, za logistiku sam imala jednu večer i dio jutra, i evo me već na putu prema šumi. Srdačno me dočekaše, valjda kao jedinu ženu u krugu od igrališta (osim tajnice koja mi je donijela kavu). Ne odgovorivši ni na jedno moje pitanje (Treba li prijevod cijelo vrijeme? Pored koga ću sjediti? Gdje ću uopće sjediti? A gdje je mikrofon?), kavalirski me otpratiše u plavi salon, posjedoše sa strane, iza svih novinara i kamera, gdje sam dočekala dolazak trenera, par igrača i... njihovog prevoditelja! Koji je točno znao gdje sjedi, dobio mikrofon i odradio presicu! A ja naučila što je dupli pas, kako se kaže prekršaj u napadu i da ne igraju baš svi Nijemci u okolici za njemački klub!
I što je bilo? Oprostite, oprostite, ispričavamo se, netko nije obavio svoj posao, nisu nam javili. Nema problema, recite mi samo komu se trebam javiti za obračun. Da je barem presica počela malo kasnije, ušli bismo u drugi sat, i moj bi uzaludni prevoditeljski trud bio nagrađen s dva, umjesto s jednim satom pod tarifom hitno. Jel, ko parkiranje - čim uđeš u drugi sat, plaćaš punu cijenu. Ne da ja svoj posao uspoređujem s parkiranjem, jer u parkiranju se točno zna tko tu koga gdje i za koju lovu po satu.
Par priručnih linkova koji vas neće naučiti rukovanju s vrhunskim sportom, ali možda posluže. Meni bi sigurno poslužili da je bilo prilike: