Marketing
The Inevitable Return Of BeatNocha
od sad četvrtkom u 18.30
Ej, bok, ljudi!
Za početak jedan citatluk.
Jules:
Goddamn Jimmie, this is some serious gourmet shit. Me an' Vincent woulda been satisfied with freeze-dried Tasters Choice. You spring this gourmet fuckin' shit on us.
What flavor is this?
Jimmie:
Knock it off, Julie.
Jules:
What?
Jimmie:
I'm not a cobb or corn, so you can stop butterin' me up. I don't need you to tell me how good my coffee is. I'm the one who buys it, I know how fuckin' good it is. When Bonnie goes shoppin;, she buys shit. I buy the gourmet expensive stuff 'cause when I drink it, I wanna taste it. But what's on my mind at this moment isn't the coffee in my kitchen, it's the dead nigger in my garage.
Da, naravno da znate da je „to“ iz „Pulp Fictiona“. Jednostavno sam morao početi ovaj „comeback“ sa komadičkom ovog filma jer sam ga ovo ljeto, otkad se nismo čitali, pogledao osmi ili deveti put i zaključio sam da je svakim gledanjem sve bolji i bolji; da sa svakim ponovnim gledanjem primjećujem nove nijanse i levele ovog fakat nenadjebivog remek djela!
Sad kad sam skinuo to sa glansa, reči ću vam – dobrodošli natrag u vegan-non-friendly kutak digitalnog Sibira koji se zove BeatNocha (ili Kraljevski Puding, as you like it) i koji se bezglavo drži za glazbu i njeno svakojako doživljavanje i promišljanje.
Ljeto ide kraju, HVALA-BOGU-BUDDHI-ALLAHU-KRIŠNI-JAHVETU-I-SVIMA-DRUGIMA, ko se okupao se okupao, ko se osunčao se osunčao, ko se oženio se oženio, ko je ostao sam je ostao sam, ko je postao jado jadni je postao jado jadni itd. Stiže jesen, dunjo biločija, pače, približava se, kako je to jednom moj dragi Kapuz rekao, kao „tenk slijepog vozača“ i što će donijeti sa sobom u bunkeru – bo. Ono što je vašem omiljenom recenzentu bitno je to da će sigurno donijeti brdo mjuze.
Bacivši pogled na godinu do sad, skužio sam da sam, ne svojom krivicom već čisto zbog vremena koje mi je dato, zapostavio i zaobišao neke albume koje sam, doduše, konzumirao, ali, eto, nisam imao kada o njima prozboriti koju i još koju viška. Pa, prije nego se opet upustim u jedan-album-tjedno-ritam, evo mini-inventure najboljih izdanja koje sam propustio spomenuti.
FEIST
THE REMINDER
Cherrytree/Interscope, 2007
Lijepa li si, ljepotice lijepa, lijepog glasa, lijepog stasa, lijepih pjesama i spotova...
Seksi, šarmantan i sramežljivo moćan, te prije svega uvjerljiv vokal ove moderne kanadske Judy Garland u pamtljivim, akustičnim pjesmama.
To je „The Reminder“, drugi album ove ljubimice svih onih koji radije vole „keepin' it cool“ nego „keepin' it real“.
Bez obzira što je mnogo više „mainstream“ od prethodne sonične majstorice „Let It Die“, ovaj album ipak nije odlutao u „easy-listening“ nego u svoj svojoj kantautorskoj vibri nagrađuje sve one koji mu se opet i opet vraćaju.
Za šta je dobar?:
Za pucketanje prstima Sinatra-style, za plesanje Astaire-style (kao što i sama Leslie pleše u spotu za „My Moon, My Man“), za kuhanje i za šta god hoćete...
MARK RONSON
VERSION
Columbia, 2007
Ako se neko posljednjih godina na sceni naradio onda je to, osim Damona Albarna (i niže spomenutog Ryana Adamsa), Mark Ronson. Osim što je isproducirao nisku sjajnih retro-bisera za simpatičnu alkoholičarku Amy Winehouse (o čijoj sam ploči, evo, upravo sve rekao!), radio je i sa Lilly Allen („Allright, Still“) i sa Robbijem Williamsom („Rudebox“). A onda se ulovio obrađivati zadnje dvije dekade britanskih singlusina.
Popis gostiju na ovom „albumu obrada“ je presjek ne samo Ronsonovih interesa nego i prijatelja. Ima ovdje puno zanimljivih stvari.
Tako je, npr. Coldplayova „God Put A Smile On Your Face“ postala instrumentalna tema koja više liči na temu iz Benny Hilla nego na poznatu himnu Martinovih cmoljavaca; slatkica Lilly Allen poje najbolju Kayser Chiefs pjesmu „Oh My God“; Daniel Merriweather prokenjava svoj put kroz The Smiths klasik (šta nisu sve The Smiths pjesme klasici!?) „Stop Me If You Heard This One Before“; Phantom Planet dižu Radioheadovu žesticu „Just“ na potpuno novi, funky i fantastičnim brassom podebljan nivo. A iza svega stoji Mark Ronson u ulozi izuzetno talentiranog Đele Hadžiselimovića!
Malo je trenutaka kada ovaj album dosađuje – ostalo je sve savršeni pop!
Za šta je dobar?:
Za slušat na radiju, za slušat doma, za čut u klubu i za vozit se u Istru...
DEERHUNTER – CRYPTOGRAMS
Kranky, 2007
Ovo čudo se pojavilo još u veljači! Evo, toliko ga želim spomenuti da se vraćam u mjesece kad je još bilo lijepo hladno.
To čudo je, u biti, mračno, prozračno, ambijentalno, amorfno remek djelo odlične podzemne atmosfere koje su snimili Deerhunter, bend iz Atlante u američkoj Gruziji, predvođen boležljivim Bradfordom Coxom. Ovdje pola pjesama djeluje kao da je maznuto sa nekih neobjavljenih BASF-ica preostalih od davnih suradnji Briana Enoa i Harolda Budda, a pola su pravi alter a la Sonic Youth, što u konačnici tvori jedan zaista čudan tracklisting.
Neki ovo zovu dream-pop, neki ambijentalnim rockom, ali call it anything – Deerhunter prije svega znaju napravit atmosferu koja, budite vrijedni pa poslušajte savjet, dođe do pravog izražaja ako album stavite, što se kaže, na repeat. Ko to jednom napravi vračat će mu se često.
Za šta je dobar?
Za kad se ful naoblači, za kad se razvedri nakon što se ful naoblačilo, za karmine, za Tim Burtonaše, za djecu i odrasle...
RYAN ADAMS – EASY TIGER
Lost Highway, 2007
Ovo je deveti Ryanov solo album! Ko se nakon ovog albuma ide šalit spominjanjem kanadskog rokera Bryana – više jednostavno nije smiješan. Jer ovaj hiperaktivac je, čini se, stalno u formi.
2005. izbacio je nekoliko diskova punih glazbe, «Jacksonville City Nights», dupljak «Cold Roses», oba uz The Cardinals, i najhvaljeniji «29», album balada bez The Cardinalsa. Osim toga, posjeta njegovom sajtu otkrit će vam i njegovu hip hop stranu, dobro, ajde, više zajebantsku stranu, no, samo će potvrditi da ovaj tip non stop štanca.
«Easy Tiger» ima 13 klasičnih Adamsovih country-pop trenutaka, od «Tears Of Gold», najbolje mu pjesme u zadnjih nekoliko godina, preko «Two», u kojoj back vokale pjeva Sheryl Crow, do posljednje «I Thought Myself How To Grow Old», na kojoj opet tako jako podsjeća na Neil Younga.
Za šta je dobar?:
Za iznajmit konja i ić jahat po Gorskom Kotaru te za roknut bocu konkretnog nakon cijelog dana jahanja...
WILCO – SKY BLUE SKY
Nonesuch, 2007
Nakon «eksperimentiranja» sa glazbom, drogama i cugom, Jeff Tweedy, neprikosnoveni moderni trubadur (koji na trenutke zvuči zastrašujeće slično Lennonu!), vratio se sa svojim «drugim» bendom Wilco sa odličnim, mirnim i vrlo slušljivim albumom, a kritičari su ga odmah prozvali «najboljim albumom Eaglesa kojeg Eaglesi nisu nikad snimili».
Inače, nisam neki Wilco-fan i moram odmah reći da je puno veći autoritet što se ovog benda tiče kolega Baljak iz Novog Lista (pozdrav!), no toliko sam čuo da mogu reći da je drugačiji od prethodnih izdanja i to mac i neka je jer je ovako baš lijepo.
Nakon raspada Tweedyjevog benda Uncle Tupelo svaki Wilco album bio je dočekivan kao mana s neba, a novinari su ih častili sa svakakvim «novim Eaglesima» i «američkim Radioheadom», no nakon ovog akustičnog albuma Wilco su opet samo Wilco.
Jednostavna, lijepa glazba. Jedno od izdanja godine, barem što se «americane« tiče.
Za šta je dobar?:
Za slušat i pjevat...
Evo, toliko. Za prvi put nakon ferija – i previše!
p.s.
Moram bit toliko iskren pa reć da mi je noga ovo ljeto svaki put nekontrolirano skakala svih sedam minuta svaki put kad sam na radijima čuo «Lovestoned» Justina Timberlakea. Pored svih ovih ljepota koje sam gore nabrojao (i pored još inih o kojima nemam vremena sad razglabati) ovo je nekako, ono, ma kužite. Pop glazba je i dalje zvučni smog, ko što reče Nick Hornby u onoj svojoj zbirci eseja o glazbi, no kad nešto valja, onda valja.
Hvala na čitanju,
ek.
Post je objavljen 03.09.2007. u 10:49 sati.