Danas neću čitati blogove jer je dan žalosti.
Hrabri i mladi ljudi su poginuli za sve nas, i to nije nikakva patetična fraza, to se doista dogodilo, živi su izgorjeli. Radili su što samo hrabri ljudi rade, nešto što je veliko i ozbiljno, i da njih nema dogodila bi nam se Grčka, a možda i gore. Sad ove sedmorice zaista više nema.
I ja tu ništa ne mogu.
Ali nemam živaca čitati ničiju zafrkanciju, mudrovanje, jadikovke i grintanja. Kako se u dućanu opet nisu nasmiješili, kako je neki kreten uništio samopouzdanje nekoj preljubnici jer mu je/nije dala, kako je u svijetu ovo ili ono bolje nego tu, kako se tko obždrao, a kako tko proveo za vikend. Mislim da bi svim autorima bilo puno lakše u ljubavnim, šopingaškim i prometnim „problemima“ ako bi na trenutak pomislili kakvi se problemi moraju motati po glavi nekome tko leži u šok sobi živ izgorio. Jer je radio nešto veliko i ozbiljno.
Zato ništa slično ne želim čitati, i čudim se samom sebi kako mi uopće podleti da sve to inače ipak čitam, makar i letimično?!? Magarac!
Ne, danas ni u bunilu ne mogu čitati blogove.
Post je objavljen 03.09.2007. u 10:08 sati.