Dan žalosti u RH.
Minuta, sat, dan žalosti događa se svakodnevno nekome ili na nekom kraju ovoga planeta.
Tuga preplavljuje jedan dol dok na drugoj gori vlada proslava života i...
u trenu se polovi okrenu.
Nikada ne znamo kad će nas osobno zadesiti val iznenadnog i bolnog suočavanja s prolaznošću.
Igra u kojoj sudjelujemo ima svoje granice, vrijeme trajanja, gustoću i učestalost doživljaja, ali neprirodno nam je mislit na to dok sudjelujemo u kratkoročnom i dugoročnom planiranju vlastite igre zvane Život.
Kraj nas uvijek zatekne. Uspuhane i zaigrane. Nespremne.
Završetak jedne igre najviše pogodi suigrače.
Stanu zbunjeni, miješaju im se osjećaji tuge i bijesa, žalosti i straha.
Smisao i pravda u sekundi gube svoje značenje za najbliže.
Nedokučiv je pojam završetka igre, pogotovo za suigrače onih koji se nisu takmičili, nisu izazivali, nego su pomagali drugima da im se omogući bolje i kvalitetnije igralište.
Znam da je čudno s onakve teme što prožima prethodni post skočiti ili bolje rečeno, upasti u ovakvu temu, ali stvarnost je takva. Nepredvidljiva.
Najbolje je to rečeno u ovim rečenicama:
"..No man is an island, entire of itself...any man's death diminishes me, because I am involved in mankind; and therefore never send to know for whom the bell tolls; it tolls for thee." John Donne
Post je objavljen 03.09.2007. u 01:04 sati.