Prije tjedan dana se dogodio još jedan u nizu ovogodišnjih susreta hrvatskog premijera Ive Sanadera s kardinalom Puljićom.
Od uspostave demokracije u RH i BiH, kardinal Puljić nije uspijevao uspostaviti pravu komunikaciju sa službenim Zagrebom. Uvijek je u toj komunikaciji bilo nekakvih čudnih šumova. Ponekad se razgovaralo na dvije sasvim različite frekvencije. Puljić je za jedan dio Banskih dvora bio Suljić, a s druge strane hrvatski premijeri, ministri i navlastito pokojni predsjednik Tuđman su na Bistriku i u Nedžarićima, ponekad i na sarajevskom Kaptolu bili proglašavani izdajnicima Bosne. Govorilo se da su izdali Posavinu, ostavili Hrvate Sarajeva, zaboravili Banja Luku, poigravali se sa Središnjom Bosnom. I svi kritičari su u isto vrijeme hrlili u Zagreb, čapali se za domovnicu i putovnicu, svi se pokušavali primaknuti političkom oltaru na Pantovčaku.
Nije tajna da su fratri stare, da ne kažem jugo-garde: Andjelović, Markešić, Marković...oduvijek bili bliži Manoliću a i danas su bliži Mesiću na što im on uzvraća, ko nekad Tito, ordenjem;
da je dr. Franjo Topić jednako surađivao s Račanom, kao i sa Sanaderom; da su hercegovački fratri, lijevi i desni, domovinski i izvandomovinski bili skoro zaslijepljeni pokojnim Šuškom.
Ovih dana se mogla čuti izjava biskupa Komarice kako se s razlogom stidio prije četiri-pet godina što je ministar u Vladi njegova naroda netko kao Picula.
Odavno se ne čuje biskupa Perića, ali se njegove izjave pamte.
Zna se da je upravo on moralna okomica pred kojom strepe i Zagreb i Sarajevo. Dok msgr. Perić ne prihvati neku novu političku opciju, uzalud se kandidiraju svi izvan HDZ-a BiH. A poznato je da Perić ni s njima više nije na ti.
Zato je ova kombinacija osobnosti, Puljić-Sanader, skoro idealna za ovo vrijeme i odnose među hrvatskim političkim subjektima u BiH. Ne preferira se Hercegovina, ne zapostavlja se Bosna, cilj razgovora je postići jedinstvo Hrvata u BiH. Sve kako i treba.
Kada kardinal kaže: "Zašto Hrvati ne bi izabrali one koji će ih predstavlajti u javnosti u Hrvatskoj kako bi bila bolja transparentnost", onda će i najžešći protivnici liste za XI izbornu jedinicu zašutjeti ili prihvatiti to kao normalnu stvar. Ne govori Puljić uzalud da je činjenica "da ne vradnujemoniti svoje korjene, ni baštinu niti posjed, niti ustrajnost za prava". Rijetki su političari Hrvati u BiH koji će, poučeni smjenama svojih prethodnika, jasno i glasno ukazati na iskonski grijeh Daytona, i sprovedbe tog sporazuma. "Kad je u pitanju novi Ustav, treba svaku stvar nazvati pravim imenom i ne trgovati s najmanjima kako ne bi bili 'kusur' za račune velikih sila", ukratko je kardinal sažeo sve probleme aktualne borbe za što bolje pozicije svakog naroda uoči pregovora o preuređenju BiH. Reklo bi se "u sridu!".
Ipak, ipak kao da nešto ne štima. Kao da nešto krupno u tim razgovorima ostaje nedorečeno, skoro netaknuto.
Kako premostiti objektivne razlike u gledanju i traženju konačnog političkog rješenja između Hrvata Mostara i Hercegovine i Hrvata Sarajeva, Središnje Bosne, pa i Posavine?
Kako postići unutarnacionalni konsenzus i JASNO KAZATI ŠTO HRVATI MISLE kad nema onih koji bi mogli sagledati sve posljedive opredjeljenja za regionalizaciju ili eventualnu federalizaciju BiH?
Kako uopće doći do jedinstvenog stava kad nitko više nikoga ne uvažava, kad više nema jedne jake političke opcije koja bi imala mandat zastupanja Hrvata u BiH? Dugo su u Sarajevu podržavali NHI, pa potom i HKDU I HSS kao moguće alternative po njima tada bahatom HDZu. Sada bi svi da se ujedini ono što smo svi godinama raskopavali. Kako?
Kako ujediniti bogati jug i siromašni istok? Kako ujediniti strukture koje pod utjecajem bivših jugo-obavještajnih centara i danas rade jedni drugima o glavi? Samo danas KOS dokazuje UDBI da su oni nacionalniji, ispravniji, da su uvijek u projektu i da samo oni znaju što je projekt. Nije puno drugačije ni kod druga dva naroda, ali se kod obojih ipak zna tko kosi a tko vodu nosi. Samo se Hrvati javno dive svom sarajevskom kardinalu i zagrebačkom premijeru, a negdje u potaji ostaju čvrsto pri svojim jaslama, glođući davno izglođane ideološke kosti i ne popuštajući jedni drugima ni za jotu. Jer je ovdje svaka ideologija samo prozirni ogrtač beskrajne VOLJE ZA MOĆ. IMATI A NE BITI!! - je problem hrvatske politike u BiH. Možda to znaju i kardinal i premijer. Možda to premijer može nekako i riješiti, zatvarajući špinu jednima, otvarajući drugima, poslušnima, spremnima na suradnju. Onda ostaje pitanje jesu li oportunistička leđa dostatno jaka za ponijeti teret budućih pregovora o sudbini naroda??
Post je objavljen 02.09.2007. u 13:51 sati.