"Još uvijek nemam ideju tko bi mogla biti ta Neizreciva gospodarica" već tjedan dana mozgamo o tome Amandu je to nekako najviše zaokupilo
"Što se to događa s ovim svijetom mislim zar nisu muškarci svinje koji imaju jedino želju gospodariti svijetom, od kad su to žene postale kuje"nekako bi bilo bolje da je Anastasia ovo prešutjela
"Dajmi sekundu da razmisli...hm oduvjek!" odovori Alhir na tu njenu upaducu
"A jesi li ti svjestan da je nas više" upita ga Maggie
"I što s tim!!!" Alhir nije shvatio što je Maggie htjela reči
"To znači da si nadjačan , nas šest protiv tebe jednog" Maggie pojasni, na što se Alhir počme luđački smijati
"dajte molim vas porazim vas zatvorenih očiju" jesam li već spomenila kao je on jedno jako umišljeno stvorenje
"Hoćeš se kladiti" Maggie je bila na nogama stežući štapić u ruci
"Moj savjet ohladite , sjeti se kako je bilo prošli put sa mnom" zbilja zadnje što nam sad treba je da se međusobno pokoljemo
"Ja nisam ti" Maggie je očito bila raspoložena za dvoboj
"Zapravo se slažem s Karolinom"
"Dobro prestani me zvati Karolina koliko ti puta moram reći. Čekaj malo ti se to slažeš sa mnom???" ovo je bilo neočekivano
"jedno si i ti rekla nešto pametno....riješit ćemo to na drugi način" Reče alhir hladno i napusti prostoriju
Taj njegovo drugi način saznali smo sutradan , nakon što nas je napokon okupio u sve u perivoju imali smo što i vidjeti tamo je bilo šest velikih hrpa kamenja.
"Evo vašeg zadatka ako ga riješite SVE priznat ću da smo ...izjednačeni , a ako neriješite vi ćete priznati da sam ja bolji" s istim onim svojim arogantnim smješkom na licu koji smo sve mrzile Alhir je izneo svoj genijalni plan
"A taj bi zadatak bio?" upita Maggie , pa da nije ona pitala pitao bi netko drugi jer zbilja mi nije bilo jasno što on to očekuje od nas
"Hm ovoi će biti laka pobjeda. Vaš je zadatak da svaka od vas prenese svoju hrpu kamenja do onog drveća tamo" i pokaže pritom na stabla udaljena jedno 300 metara od mjesta gdje smo stajale "na svakoj hrpi ima pedeset kamenja , a svaki je kamen težak točno tri kile"
" Pa to baš i nije problem" iznese svoje mišljenje Yocelin, i kao po dogovoru zamahnemo štapićima i prenesemo kamen na suprotnu stranu. Baš smo mu htjele reći da je zadatak za malu djecu kada se kamenje vrati na svoja mjesta na početnoj hrpi. Ovo nismo očekivale.
"Kako da prenesemo kamenje ako se ono vraća nazad" upita ga Amanda
"Kamenje se neće vratiti ako ga prenesete na određen način i to samo jedan određen način" naravno mprala je postojati kvaka.
Alhir je otišao , a mi smo se posvetile izvršenju zadatka...prva je odustala Yocelin ,a za njom Amanda, Elberth i Anastasia. Ostala sam sama s Maggie. Sve smo mi htjele riješiti taj njegov glupi zadatak , no nekako imam dojam Maggie najviše.....nakaju smo morale odustati jer koju god čaroliju pokušale kamenje bi se vratilo na prvotnu poziciju. Prošla je ponoć kada sam napokon legla u krevet gotovo istog trenutka sam zaspala.
Sanjala sam čudan san kao da sam upala u nekakvo sjećanje, nalazila sam se uokrugloj prostoriji s sedam osoba kojima nisam mogla vidjeti lica bili su skroz crni poput sjena.Svaka je na se bi imala jedan predmet ili ga držala u ruci. Prva osoba je držala zlatni pehar s likom jazavca na njemu, druga je oko vrata imala medaljon s slovom S , treća je imala pojas od bijelog zlata ukrašen safirima, četvrta je imala dijademu na glavi, peta je u ruci držala mač, zastanem bio mi je poznat taj mač...pa naravno bio je to Godricov mač. Pogledam preostale dvije osobe šesta je oko vrata imala predivnu ogrlicu ukrašenu dragim kamenjem, a sedma , sema je na ruci imala prsten ss likom zmaja, isti onaj prsten koji je Alhir nosio na ruci. Vrisnem ali vrisak neodjekne prostorijom, najednom prostorija zasvjetli okrenem se u smjeru svjetlosti na suprotnom zidu plamenom su bile ispisane riječi: PROKLETI,SEDAM PROKLETIH,SEDAM PROKLETIH PREDMETA, SEDAM DREVNIH OBITELJI. Predmeti napuste svoje vlasnike i ostanu lebdjeti u zraku. Iznad pehara se ispišu riječi:Hufflepuff, iznad medaljona Slytherin, iznad pojasa Kali, iznad dijademe Ravenclaw, iznad mača Gryffindor, iznad ogrlice se pojavi samo plamen bez imena tj. prezimena, a iznad prstena se ispiše riječ Blackdeath.
Probudim se zadihana sat je pokazivao ponoć i petnaest minuta zar je moguče da sam spavala tek petnaest minuta.Obučem se i krenem prema maloj knjižnici, obično je tamo provodio vrijeme , nevjerujem da je već zaspao , ako je ništa sutra ću s njim razgovarati. Zastanem ispred vrata koja su vodila u knjižnicu ispod vrata se vidijelo svjetlo znači ipak je budan. Pokucam. "Uđi". Otvorim vrata stajao je okrenit mi leđima tražeći neku knjigu.
"I Karolina jesi li došla priznati da sam bolji" nisam se više htjela zamarati govoreći mu da me prestane zvati Karolina, opet ista ona želja da ga ubijem, sada sam bar znala njezin razlog
"Jesi riješila zagonetku" upita on pošto sam ja i dalje šutila
"zagonetku?"
"Da sjećaš se hrpe kamenja u dvorištu" ah o totalno sam zaboravila na to
"Nisam, kako si znao da sama ja"
"Jedino ti kucaš ostale samo uđu. Pa ako nisi riješila zagonetku i nisi došla priznati da sam bolji što trebaš?"
"Trebam uslugu?" natrenutak je zašutio
"Naravno , reci"
Post je objavljen 07.09.2007. u 10:03 sati.